OTOČAC – Hrvatska poljoprivreda je u stanju kakvom jest, svi s njome nezadovoljni, mnogi se s njom bave, poduzimaju se svakakve mjere, a stanje je iz godine u godinu sve gore i gore. Nema napretka, lamentira se kako zemlja stoji zapuštena, neobrađena, ratuje se s ambrozijom i sve tako redom. Usput se spočitava (kome to?) da je to prava sramota, ističe se kako je u razvijenim zemljama obrađen svaki komadić zemlje, zasijan i zasađen, navode se primjeri Italije, Njemačke, Češke ili neke druge zemlje. Postavlja se pitanje zašto je to tako jer do pred desetak-petnaest godina stanje nije bilo ni približno tako loše.
Neki na to daju jasne i nedvosmislene odgovore da je uvozni (trgovinski) lobi upropastio hrvatsko selo. Istina je da se sve i svašta uvozilo, čak i slama, dok se domaći proizvodi nisu mogli prodati, usprkos proklamiranju ideje o spajanju zelene i modre (hrvatske) njive. Svjedoci smo zatvaranja farmi svinja u Slavoniji jer taman kada bi trebalo gojence prodati, prije toga bi bio odobren uvoz svinjskog mesa. Nešto slično dogodilo se i s mlijekom, sjećamo se famoznih aflatamina, opasna mlijeka, mliječne farme su propadale, seljaci su došli bukvalno na prosjački štap, a danas kada se mlijeko uvozi, jer nema dovoljno domaćega, malo tko o tome zbori. Ali se pritom javnost uporno fila informacijama kako je država dala velike poticaje u poljoprivrednu proizvodnju, a da seljaci to nisu dovoljno dobro iskoristili, pače da ta sredstva uopće nisu uložili u poljoprivredu već da su od njih kupovali stanove i skupe automobile, da su ulagali u uzgoj radno ekstenzivnih kultura poput žitarica a ne povrtnih kultura, i. t. d., da zbog toga nema napretka u proizvodnji, što implicira zaključak da poticaje treba ukinuti.
Kada se imaju ovakva pitanja, a na koja se ne zna, ili ne će da zna odgovor, valja nam posegnuti za praksom toga razvijena svijeta, nama uzora. Da se vratimo samo na povrće, uvozila se rajčica, krumpir, salata, bijeli luk, ma gotovo se sve uvozilo, a ti proizvodi su nosili etikete zemlje podrijetla poput Španjolske, Italije, Izraela, Argentine, Turske, Kine, da ne nabrajamo dalje. Uvoznici su se opravdavali da je to povrće jeftinije, da je domaće skupo. A sve je to bilo u vrijeme dok Hrvatska nije bila članica EU, dok je još imala granice i pravo na carinjenje uvozne robe. Ali uvoznici nisu nikada isticali kako to da je uvozno povrće, isto je i s voćem, toliko jeftinije od domaćega, zašto je španjolska lubenica jeftinija od one neretvanske, zašto je argentinski krumpir jeftiniji od hrvatskoga? Nije da oni to nisu znali, znali su, šutjeli su, njima se i nema što prigovoriti jer im je država dopustila takvo poslovanje. I zašto su uvozni poljoprivredni proizvodi bili (i još uvijek su) jeftiniji? Jednostavno stoga što njihove matične države premiraju i financijski obilato stimuliraju poljoprivrednu proizvodnju, a izvoz osobito. EU izdvajala ogromna sredstva za poticanje takve proizvodnje. Dok je EU to radila za svoje članice, dok su zapadne države to radile za svoje poljoprivrednike, istovremeno se u Hrvatskoj razvijala hajka na premiranje i poticanje, govoreći kako je poticanje poljoprivredne proizvodnje vreća bez dna. Zanimljiva konstatacija! Usput se to sve malo ukrasi s još pokojom tvrdnjom kako je bilo zlouporaba i nenamjenskog trošenja sredstava. Bilo je, nitko ne tvrdi da nije, ali što je država poduzela kad je primijetila da ima takvih pojava da ih u korijenu sasiječe i da ih spriječi? Imala je i škare i sukno u rukama, pa ništa.
Nije ni seljacima u razvijenim zemljama EU ni tako bajno ni tako sjajno, kako se obično misli. I njihova sela su sve starija, i njihova mladost bježi u gradove, i oni imaju velike probleme, velike financijske obveze i sve je neizvjesno. Eto, u jednoj Velikoj Britaniji seljaci su dospjeli u situaciju da traže pomoć psihologa, dotle su dotjerani. Navodno 6.000 volontera pruža svakodnevnu psihološku pomoć („prolupalim“) britanskim seljacima. U Danskoj, koja je nama pojam za organiziranu i uzornu poljoprivrednu proizvodnju, dugovi seljaka su nadmašili danski BDP. Takvih bi se primjera i usporednica moglo naći još mnogo. I što sad? Ako je tamo tako, a čemu se onda mi čudimo?
Ističe se, već desetljećima i desetljećima, kako je prosječni hrvatski posjed usitnjen. Prosjek je negdje oko 5,6 hektara po domaćinstvu. Nadalje se ističe malena specijaliziranost u proizvodnji, čak 80 posto proizvođača svaštari, 1 posto se isključivo bavi stočarenjem, a tek 18 posto ratarenjem. Kao da praksa nije pokazala da oni koji su se specijalizirali i oslonili se samo na jednu proizvodnju nisu (ne)slavno propali, ne zbog svoga lošeg poslovanja već zbog hira na tržištu ili promjene uvjeta poslovanja. Ističe se i nepovoljna dobna struktura, čak je 60 posto seljaka u dobi za mirovinu (kao da seljaci prakticiraju mirovinu), mlađih od 35 godina u cijelog Hrvatskoj je samo 8.350. Nešto malo više od ove brojke je više i visokoobrazovanih, što je još jedan od prigovora hrvatskom selu. A kad se zaviri u statistiku, onda izrone zanimljivi podatci oko tih famoznih potpora, u preklanjskoj godini to je bilo 14.750 kuna po domaćinstvu. Toliko o bogaćenju sela na račun društva.
Može se govoriti negativno, može se svašta prigovoriti onim poljoprivrednim zadrugama u vrijeme prošlog sustava (pritom ne mislimo na t. zv. seljačke radne zadruge), ali imale su one određenih prednosti. Valjda iz te potrebe obračuna s prošlim sustavom, zadruge su uništene, jedno vrijeme hrvatsko selo je bilo bez njih. Onda se pokazala potreba za zadrugama, ponovo su se osnivale, ali rijetke su zaživjele, čak i one braniteljske. Kako sada stvari stoje bit će imperativ ponovo osnivati poljoprivredne zadruge (ili kakve druge asocijacije), koje će okupljati seljake. Jer praksa je pokazala da se seljak kao pojedinac teško probija na tržište svojima (malenima) količinama roba, osobito su nezanimljivi velikima trgovinskim lancima, a ti su preuzeli većinu hrvatskog tržišta. Kroz sustav zadruga može se osigurati i povoljnija nabava repromaterijala. Naravno, ako bi se tome pridodao i razrađeni sustav bankarskog poticanja, možda bi se i postigli određeni rezultati. Pa nije vrag da je hrvatski seljak toliko hendikepiran u odnosu na europskog seljaka.
M. Kranjčević