OTOČAC – Pored onoga liturgijskoga, mogli bismo reći strogo crkvenoga, narod je u Korizmi, ali i u Velikom tjednu, u Gackoj imao i neke dodatne pobožnosti, koje se nazivaju pučke pobožnosti. One su bile vezane za određene dane, pa tako i za Sveto trodnevlje. Jedan od takvih, sada već zaboravljenih i davno iskorijenjenih običaja bilo je šibanje.
Podrijetlo tog običaja treba tražiti u dubinama srednjeg vijeka kada su na kraju noćnih misa na Veliku srijedu, četvrtak i petak (matutinae in tenebris) svećenici i vjerni narod pravili buku raznim predmetima, simbolizirajući veliki strah i potres koji je nastao u času Isusove smrti. Evo jednog zapisa o tome kako je to svojevremeno bilo u Kompolju:
Na Veliki petak popodne nosili su ranije u crkvu u Kompolju (sada samo u Brlogu) šibe s kojima su na jednom mjestu kod čitanja Muke Isusove tukli barabu. Zapravo trebalo je udarati s tim šibama po crkvenim klupama i po crkvenom podu, ali se u Kompolju bio udomaćio običaj, naročito kod starije muške djece, da se mlati šibama jedan po drugom, što bi utišavao pop sa svojom brzom intervencijom. U Brlogu, kako u crkvu idu i katolici Srpskog Polja, traje ovaj rđav običaj, ponešto ublažen (udara se više po klupama) još i danas. Kažu za šibe s kojima se tuče baraba (ili Juda) da su sritne. Ovaj rđavi običaj prekinuo je u Kompolju pred 40 godina tamošnji kompoljski župnik, a kasniji isusovac u Zagrebu i pjesnik, Milan Pavelić. On je tada, kažu, prije nego je počeo veliku prodiku o muci Isusovoj pogledao po crkvi i rekao: - Što ste došli u božji hram s tim šibama, valjda zato da još uvećate muku Isusovu, valjda se spremate da tučete tim šibama Spasitelja? Nakon ove Milanove prodike prestali su Kompoljčani nositi na Veliki petak u crkvu šibe.
Valja naglasiti da je ovaj zapis nastao odmah poslije Drugog svjetskog rata, što će reći da je župnik Pavelić pučki običaj ukinuo početkom 20. stoljeća (župnikovao je u Kompolju od 1909. do 1911.).
Evo što još bilježi zapisivač:
Pisac ovih redaka dobro se sjeća kako je na Veliki petak pred 50 godina dobio više vrućih udaraca šibom po glavi u kompoljskoj crkvi. Školska djeca, među kojima sam bio i ja, stajala je u tada ograđenom prostoru iza oltara. Iza nas su se u crkvi postavili nekakvi derani iz Brloške Dubrave s velikim šibama, i kad se počelo tući baraba, nagnuli su se preko ograde i mlatili po nama nemilice tim šibama. Mlaćenje šibama po nama trajalo je se dotle dok se pop Božo Jelačić nije okrenuo pred oltarom, a okretao se, jer je trom i star, teško i poviknuo iz svega grla: - Dosta! To je samo da se da zlamenje.
Ovaj dio zapisa se slaže s istraživanjima kada se pojavio taj običaj udaranja po ljudima, ne samo po klupama i podu. Kažu da se to ukorijenilo onda kada su u tom običaju počeli masovnije sudjelovati mladi i đaci, što se u biti poklapa s tvrdnjom našeg zapisivača. Reformacija je u crkvi (u Njemačkoj) istjerala taj običaj iz obreda, pa se on nastavio kao nekakav svjetovni običaj u narodu van crkve.
Namjena šiba u postupku šibanja je bila slična namjeni grančica blagoslovljenih na Cvjetnicu jer u prethodno navedenom zapisu stoji da su šibe kojima se šiba baraba sritne. Sretne stoga jer se s njima sudjelovalo u crkvenom obredu, jer je njihova moć time uvećana, pa i udaranje njima, u potpuno izmijenjenoj pučkoj pobožnosti nadasve djelotvorno. A ne treba smetnuti s uma i (zaboravljeno) pogansko vjerovanje kako svježe biljke prenose svoju snagu na čovjeka. Tako to barem tumači etnološka znanost.
U Hrvatskoj je u pojedinima njenima krajevima ostalo zabilježen ovaj, također iščezli običaj. U Dalmaciji ga nazivaju baraban, u Slavoniji i Srijemu na primjer šibarine. Ponegdje su te šibe lijepo ukrašavane guljenjem kore, negdje su ih ukrašavali ponekim dodatcima, mogle su biti od ružina trna, od murve, od vrbe, lijeske, već kakvo je pogodno drvo raslo u pojedinu kraju.
Bilo kako bilo, ovog običaja odavna nema. I dobro da ga nema. Ali, eto, valja se prisjetiti i toga jer i to je naša hrvatska, katolička baština.
M. Kranjčević