OTOČAC – Uskršnji koncert, iliti priredba, kako tko voli nazvati ovaj događaj, koji već tradicionalno upriličuje Gacko pučko otvoreno učilište za uskršnje blagdane pokazao se kao sasvim pristojan događaj, nenametljiv i nepretenciozan, već kakav treba biti u to vrijeme ljudske poniznosti. Puna dvorana i puni balkon publike svjedočio je bolje od ičega o veliku interesu za ovakva događanja, pritom valja napomenuti da je bilo mnogo mlada svijeta, a pljesak te iste publike, koji je višekratno prekidao samo izvođenje, najbolje svjedoči o dobroj recepciji prikazanoga.
Folklorno društvo Otočac, pod vodstvom Verice Dasović, odlučilo se istupiti iz već viđena stereotipa: red plesa, red pjesme, pa opet ispočetka, već je, iako je to bilo rizično vezati za najveći kršćanski blagdan, krenulo jednim drugim konceptom, a taj je da treba publici ponuditi neku radnju iz života, iz tradicije, „da se prisjetimo“, „da se podsjetimo“, što i jest uloga folklornih društava u širemu smislu njihova djelovanja. Ovaj put su se odlučili za sliku, ili bolje rečeno niz sličica, iz bogate tradicije otočkog sajmovanja, i to s „male place“ ili „ženske place“, kako Gačani nazivaju zelenu tržnicu.
Radnja, koje je folklorno društvo ponudilo, bila je u scenama raznolika, sadržajna i pristojno osmišljena. Ona je bila na trenutke ironična, satirična, posve humoristična, kakva i treba biti. Izvođači su suvereno vladali cijelom pozornicom (na trenutke se činilo da im je i premalena), nije bilo praznih hodova, scena iza scene se nenametljivo smjenjivala, što inače znade biti standardna boljka amaterskih družina prilikom kakva uprizorenja. Svi izvođači su cijelo vrijeme bili u pokretu, nije bilo statičnosti (opet stereotipne boljke amatera), doista je to nalikovalo na živost kakva se inače susreće na tržnicama. Kako je govorno područje izrazito čakavsko, moglo se primijetiti da neki članovi nedosljedno koriste čakavski dijalekt, ali to valja pripisati tremi i vjerojatno velikom uzbuđenju pred publikom. Valja društvu poraditi na tome.
Iako je to bila prvenstveno „ženska placa“, na njoj je bilo i muškaraca, opet u tradiciji, jer je poneki od njih prodavao drvene koševe za sijeno, košare, šibne metle, „kosišća“, ali i „bruse“. Muškarci su došli i s vrećama krumpira, da bi se pri samome kraju odigrala i vanserijska scena prodaje/kupnje konja (što pripada sadržaju „blažene place“, odnosno marvinskog sajmišta). Šteta što vrijeme i dinamika predstave nije dopuštala da se scena pogađanja o prodaji konja (ili bilo koje druge velike marve) nije mogla dulje odvijati, bila je ovo skraćena verzija pogađanja, spuštanja i dizanja cijene, rukovanja, pljuvanja pritom u dlanove i „mavanja“, kako Gačani nazivaju proces pogodbe u prodaji. I na kraju su akteri „manuli“ konja za 2250 nečega, nisu rekli valutu.
Valja se svakako vratiti na ženski dio place. Baba Franca (konačno je publika mogla vidjeti babu Francu uživo) je donijela „na stolicu“ (što će reći stol na tržnici) svega, što bi ona kazala „i od vraga dlak“. Donijela je ona „suve žaladije“, brašna, živoga „peteja“, kojega je prodala pod kokoš (na pitanje sumnjičave mušterije nosili li ta koka jaja, baba Franca je odgovorila da nosi svaki dan - dva), ali donijela je ona i obogatila pozornicu živim životinjama. U jednoj povećoj košari na pozornicu je dospjela bijela kvočka s tek izleženim pilićima (za ne povjerovati!), zatim je tu bila jedna jako uzbuđenja raca (patka, govoreći biranim jezikom) koja se zaneredila pa je i taj „miris“, barem prvim redovima publike, mogao dočarati placu, drijemao je miran poput bubice „beli zec s crnima ušima“ i „nekakove čupuljave bele kokoše“ (japanska svilena kokoš, molit ćemo lijepo).
Mora se priznati da je voditeljica folklornog društva stavila u dobar odnos onaj dio koji bi po naravi svoje stvari pripadao u glumački, s onim folklornim pjevačkim. Pjevanje na stvarnoj „placi“ nije bilo često, ono je bilo rezervirano za „birtije“ i za „likovo“, ali ovdje ga je trebalo. Ono što je dobro da taj dio nije bio predominantan, čak se pjesme nisu izvodile do kraja, već jedan njihov dio, a od plesa je bila samo jedna plesna točka dvoje mladih. Mudro odabrano. Također svi članovi društva, što je dobro, nisu bili u gačanskima narodnim nošnjama, „gospe“ su bile odjevene „u gospocku robu“, a i same prodavačice u nesvečanu, ali ipak tradicijsku odjeću.
U sredini ove predstave nastupio je Tamburaški orkestar GPOU-a, predvođen njihovim voditeljem Darkom Kranjčevićem, i dečki su na očekivano visokoj razini odsvirali odabrane (zahtjevne) kompozicije. Nastupili su još jednom u pozadini „place“. Mora se reći da ova interpolacija ozbiljne tamburaške glazbe s ponuđenim scenskim prikazom nije bila najsretnija. Ona je raspolovila predstavu. Razloge takvu konceptu ne znamo. Možda bi bilo bolje da je ovaj dio bio izveden na samome početku kao „corpus separatum“, nego što je mehanički uklopljen u predstavu. Vjerojatno će za drugi put biti bolje promišljeno kako uklapati sadržaje koji nisu u svom fahu toliko bliski.
Na kraju valja kazati da je sinoćnja predstava nadasve uspjela. Svjedočanstvo dobre predstave je tišina publike, nema šuškanja, nema šaputanja, nema izlaženja i ulaženja, predstava je odgledana u dahu. I samo njeno trajanje od nekih sat i četvrt je prava mjera i za izvođače i za publiku. Kad su se izvođači na kraju spustili među publiku i zaplesali „kolo“ (tako Gačani zovu „ličko“ kolo, ako baš hoćemo biti precizni, i dosljedni), plešući oko gledališta, publika gotovo pa da nije povjerovala da je predstavi kraj, kao da očekuje neki nastavak. To je nešto najbolje što se izvođačima može dogoditi.
Bez uvrede za bilo koga, ovako nešto dobro se na pozornici GPOU-a nije vidjelo već godinama, možda je čak proteklo i desetljeće, i više. Prava je šteta što će sav taj trud i napor pasti u nepovratnu prošlost, što će umrijeti kao premijeran, što ne će imati prigode biti ponovo izveden, prikazan negdje drugdje, nekoj drugoj publici, a vrijedilo bi. I te kako bi vrijedilo!
M. Kranjčević