KONPOLJE – Čera je bila Jurjeva. Trebal je bit zbor u Konpolju jerbo je sv. Juraj suzaštitnik konpoljske plovanije. Je Kaćunko rekal mašu, osobito za ne kima je nadenuto ime Jura, al zbora ni bilo. Odavno se to izobičajilo da se zbor drži na sam dan Jurjeve, nema naroda, narod (ne)dela, pa to ti je. Unda su se popi dovrgli pa lipo zbor premetnedu u dojduću nedilju, kad je više naroda. Čaš, tako je to.
Ali uno ča je kod naroda ostalo, i česa se još vajk drži je paljenje ognjev svečera, prije Jurjeve. Narod lipo skupi kakovi grančurin, negda je bilo i živice (dok je živic bilo), š njimi na vrpu i čekaj Jurjevu. I unda čin sunce pojde z Bogon, zapali. Tako je bilo i ve godine, baren u Konpolju, verujemo da i po drugima selima je bilo tako. Moglo se vidit baren desetak ognjev, sve po mrklomu mraku samo ognji svitlidu.
Kako je don Kaćunko čovik od tradicije, iako je Dalmoš, to njega veseli. Zamalo mu promaklo, šal un na ednu kafu, pa z društvon trla o vomu, pa trla o nomu, mrak već fort pal u oči, kad se un naedanput đisi, konda ga nešto ubode u nezgodno mesto i pravo na Kalvariju. Jerbo se na Kalvariju dovezlo grančurin za oganj. I to ne dvi-tri grančice, van rpetinu kaj kuća veliku. A grane su na traktorima vozili Vuci i Ripe, pomagali su in još neki, e. Oganj je sukal do neba, pa je Kaćunko napisal: U jednom trenutku, kad je naletio vjetar s Kipe, vatra je (kako se u jednom romanu izrazio Ivan Raos) toliko suknula u zrak da su se i anđeli morali razmaknuti kako im ne bi opržila krila...
A oko ti ognjov se vajk skupi naroda, mlajega i starjega, osobito je to dici lipo za vidit. A med njimi mora bit i ki starji jerbo treba grančurine podbacevat u sredinu da sve sagori, da niš ne ostane.
Paljenje ognjev ni baš kršćanski običaj, ako ćemo ruku na srce, poganski je to običaj. Evo ča je o tomu ostalo zapisano:
Uoči Jurjeve pucaju žitelji obiju vjera iz pušaka i u vrtu pale na vatri prnje, stare obojke, poderane opanke i cipele te mokru slamu tjerajući s tim dosta neugodnim mirisom viške. U noći prije Jurjeva pripovijedaju da se vidi kako po zraku lete ugarci od Velike Punte prema Crkvini i od Kralj vrva i Konpljskog vrva također prema Crkvini. To tobože vještice, jašući na jarcima i metlama, a svjetleći s ugarcima, žure se na Crkvinu na sastanak.(…) Danas u ove praznovjerice malo tko vjeruje.
Eto, narod to tako. I to je naša tradicija. Valja se sitit svega noga ča je naše bilo i ostalo.
M. Kranjčević