Tko se u Otočcu sjeća obitelji Henneberg? Doista malo tko, dalo bi se poimence na prste nabrojiti. A poznata je to i značajna obitelj za naš grad, obitelj koja je ostavila velikoga traga. Vrijedi ispričati njihovu priču. Tako na Josipovo donosimo priču o dva slavna otočka Josipa iz obitelji Henneberg, oca, Josipa starijeg, i sina, Josipa mlađeg (zvanog Pepe).
Većinu podataka dugujemo istraživačkom radu Iskre Iveljić koja je analizirala i komentirala nepoznatu korespondenciju Josipa Henneberga u stručnom članku "Od uza Sudbenog stola do turneje po Rusiji, Nepoznata pisma Josipa Henneberga iz 1894.-1897.". Također su s nama sjećanja podijelile dr. med. Zvjezdana Henneberg iz Zagreba i dr. sc. Ančica Častek iz Otočca.
Josip st. Henneberg (1841.-1918.) došao je iz Češke, iz mjesta Čivice kraj Pardubica, u Hrvatsku kao vojni glazbenik, i to u Gospić gdje je 1863. godine oženio Mariju Lovrić. Kasnije je premješten u Otočac gdje je također bio vojni dirigent, svirao je violinu, flautu i krilni rog (početci pleh glazbe i vatrogasnog društva u Otočcu). Kada je 1871. godine Vojna krajina ukinuta, prestaje mu vojna dužnost i on otvara gostionicu u Otočcu. Nismo doznali gdje je točno bila ta gostionica, no vrlo je vjerojatna pretpostavka naše sugrađanke dr.sc. Ančice Častek, čija je obitelj prijateljevala s obitelji Henneberg, da je Hennebergova gostionica bila zapravo poznata nam „stara pošta“ odnosno hotel Pošta (na mjestu današnje Privredne banke) gdje se svojevremeno zaustavljala i diližansa (ta je gostionica s prekrasnim velikim vrtom u zidanoj ogradi i pod krošnjama drveća promijenila više vlasnika, a opstala je sve do 70-ih godina 20. stoljeća).
U Otočcu Henneberg postaje izuzetno ugledan i vrijedan građanin, obnašao je i dužnost gradonačelnika, a tijekom gradonačelničkog mandata izgradio je 1899. godine općinsku zgradu. To je današnja zgrada Gackog pučkog otvorenog učilišta, a prvotno je bila prizemnica, tek kasnije katnica.
Gradonačelnikom je bio sve do 1909. godine kada se zbog bolesti zahvalio i preselio u Zagreb kod najmlađeg sina Ivana Pavla. Prije toga već je godine 1903. umrla njegova supruga Marija Henneberg rođena Lovrić te je pokopana u starom dijelu otočkoga gradskog groblja iza kapelice sv. Josipa. Taj se veliki očuvani spomenik od crnog mramora i danas ističe u tome dijelu groblja. Josip pak umire u Zagrebu u zadnjoj godini 1. svjetskog rata, a pokopan je u starom dijelu Mirogoja.
Josip stariji i Marija imali su šest sinova. Najveću slavu među njima stekao je peti sin po redu, slikar Josip zvani Pepe. Inače je pri porođaju umro četvrti po redu Josip zvan Pepić, a drugi po redu Frane također je rano umro, još kao polaznik kadetske škole.
Najmlađi sin, Ivan Pavle Henneberg zvan Ive (1875.-1945.), bio je domobranski časnik i zastupnik zagrebačke skupštine. Nakon završetka 2. svjetskog rata presudom Vojnog suda u Zagrebu u rujnu 1945. zbog djela "narodni neprijatelj" osuđen je na smrt strijeljanjem i konfiskaciju imovine. Sa suprugom Ljubom Šnidarić (Žnidarić) imao je jednog sina, dr. sc. Ivana Henneberga. On će postati uspješnim pravnikom i poznatim stručnjakom za autorsko pravo (priručnik Autorsko pravo). Također je obnašao dužnosti predsjednika Hrvatskog društva za autorska prava i direktora ZAMP-a, a preminuo je u 92. godini života (2011.). Njegova supruga Zvjezdana bila nam je dragocjeni izvor informacija u ovom tekstu.
Najstariji je bio Većeslav Henneberg (1863.-1940.), general domobranstva, koji je oženio Zagrepčanku Paulinu Masnec te su imali petero djece (poznatog povjesničara Većeslava ml. Henneberga, Guida, Stanku Andrić, udanu za urednika Josipa Andrića, etnologinju Marijanu Henneberg-Gušić, udanu za prirodoslovca Branimira Gušića, i Luju).
Treći po redu sin bio je Stanko Henneberg (1871.-1913.), koji je po svemu sudeći najduže ostao u Otočcu, vjerojatno i do kraja, a kako nam je ispripovijedala dr. med. Zvjezdana Henneberg iz Zagreba (snaha Ivana Pavla Henneberga i supruga dr.sc. Ivana Henneberga, stručnjaka za autorsko pravo), Stankova se supruga prezivala Kostelac i imali su jednog sina Božidara. Nesretnog je Božidara, koji je gimnaziju polazio u Zagrebu i stanovao kod strica Ivana Pavla, ugrizao bijesan pas i u bolnici mu više nisu mogli pomoći te je preminuo. Bila je to velika tragedija.
Posebna je zanimljivost da je Stanko u Otočcu oformio bogatu kućnu knjižnicu, koju je poslije njegove smrti naslijedio nećak Većeslav ml. te ju je prenio u Zagreb i još popunio i obogatio. Vrijednu obiteljsku knjižnicu naslijedila je potom Većeslavova kći, sveučilišna profesorica i znanstvenica Ružica udana Modrić (1920.-2006.), poznati agronom, biolog i genetičar. Kako je umrla bez djece, a nakon njene smrti provaljeno je u stan, cjelokupna je baština, tako i biblioteka, postala predmetom sudskog spora.
Iz Stankove su ostavštine i pisma koja mu je njegov mlađi brat, umjetnik Josip Pepe, pisao iz Zagreba, ali i iz zatvora u Bjelovaru dok je trajalo izdržavanje kazne zbog sudjelovanja u demonstracijama i spaljivanju mađarske zastave u Zagrebu 1895. godine. Iz tih se pisama iščitava i koliko obojica braće vole dobru knjigu. Jasno je i da su vrlo bliski. Vrlo često Pepe poručuje Stanku neka pozdravi prijatelje Mullera, Kuntića i ostale velike Hrvate (Muller i Kuntić, na žalost, samo su imena na starim otočkim nadgrobnim spomenicima i o njima ne znamo ništa podrobnije).
Stanko je, naime, bio izrazite pravaške političke orijentacije, podržavajući nakon rascjepa Čistu stranku prava, te je surađivao u časopisima Hrvatsko pravo i Hrvatska. Njegovim stopama ide i mlađi brat Josip Pepe, koji surađuje u humorističkom listu Trn, ismijavajući Khuenov režim, ali i ideologiju velikosrpstva.
Slikar Josip (Pepe) Henneberg (25. travnja 1873.-10. srpnja 1934.) maturirao je na zagrebačkoj realki 1891. godine, a prve crteže je objavio još kao gimnazijalac u Vijencu. Dobio je stipendiju za Likovnu akademiju u Beču, ali ju je ubrzo napustio te na preporuku Izidora Kršnjavog upisao Obrtničku školu u Zagrebu za učitelja 'risanja'. Nemirnoga duha, ubrzo upisuje studij prirodoslovlja i kemije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U imeniku redovnih studenata bio je upisan kao Joso Henneberg, rimokatolik, sin Jose, gostioničara iz Otočca. Bilo je to 11. siječnja 1895. godine. Iste će godine biti isključen s fakulteta i osuđen na 3 mjeseca strogog zatvora zbog sudjelovanja u paljenju mađarske zastave (16. listopada 1895. godine).
Podsjetimo na taj događaj koji je obilježio početak razdoblja hrvatske moderne. Na svečanost otvaranja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (od 14. do 16. listopada 1895.) došao je i sam car i kralj Franjo Josip s caricom Elizabetom. Cijeli je Zagreb bio bogato okićen jer je ban Khuen Hedervary htio kralju pokazati kako je uspio 'umiriti Hrvatsku'. Prema protokolu trebale su na slavoluku biti podignute dvije zastave, crno-žuta habsburška zastava i hrvatska trobojnica. Međutim, mađarski su činovnici postavili na zgradu iznad slavoluka i mađarsku državnu zastavu. Time je ogorčenost među Hrvatima, posebno studentima, dosegla vrhunac. Zadnjeg dana kraljeve posjete formirala se kolona s više od stotinu studenata koje je predvodio pjesnik Vladimir Vidrić noseći mađarsku zastavu koju će potom mladež zapaliti na Trgu bana Jelačića uz povike 'Živio hrvatski kralj Franjo Josip I!', 'Slava Jelačiću!' i 'Abzug Mađari!'. Neki povijesni izvori navode da je zastavu potpalio upravo Josip Pepe Henneberg. Odmah su uslijedila uhićenja, najprije studentskog vođe Stjepana Radića, a u konačnici 48 studenata. Na suđenju su svi optuženici odgovarali općenito i uvijeno, ne odavši imena pokretača i predvodnika. Tako je i Henneberg svjedočio vrlo diplomatski, ali i pokazujući svoj naglašeni smisao za humor.
Nakon tromjesečnog zatvora, Pepe se kratko zadržava u Beču, potom odlazi na turneju po Rusiji s tamburaškim zborom hrvatskih studenata iz Beča, a onda upisuje Likovnu akademiju u Munchenu. Prije toga nije uspio doći na poduku kod Celestina Medovića, ali je posredovanjem Frankovih učio kratko vrijeme slikanje kod Vlahe Bukovca. No, ni u Munchenu, gdje je upoznao buduću suprugu Njemicu Kathe Majer, nije se dugo zadržao, nego se vratio u Hrvatsku.
U nekim izvorima navodi se da je učitelj Josip Henneberg bio skupštinar skupštine Ličko-krbavske županije, po političkoj orijentaciji pripadnik Čiste stranke prava, za koju je proveo agitacijsku kampanju po Lici 1896. godine. U to je vrijeme uređivao i humoristički list Stršen, neko vrijeme bio gostioničar u Otočcu, precrtavao natpise i ukrase sa starih spomenika u Arheološkom muzeju u Zagrebu te se zaposlio kao zastupnik iseljeničke agencije Missler u Bremenu i društva Hapag u Trstu. Sudjelovao je u 1. svjetskom ratu u svojstvu ratnog slikara, a kako nam je rekla dr. Zvjezdana Henneberg, bio je na ruskoj fronti. Poslije rata postaje zastupnikom parobrodarskih društava Red Star Line i Cosulich Line.
Nije imao djece, ali je iza sebe ostavio niz portreta, pejzaža, veduta, skica. Pristup mu je bio tradicionalistički, pa on usred procvata moderne naziva modernu ruglom. Zvjezdana Henneberg kazala nam je da čuva nekoliko Pepeovih originala, a među njima je i autokarikatura iz 1. svjetskog rata, na kojoj je samog sebe nacrtao u uniformi i s velikim trbuhom. Mala reprodukcija Hennebergove slike Mlinica u Švici objavljena je u monografiji Švica.
Najpoznatija mu je slika portret Eugena Kumičića (poznatoga književnika realizma i potpredsjednika Hrvatske čiste stranke prava - očita poveznica!), reproducirana oleografski u više tisuća primjeraka. Kako nam je rekla dr.sc. Ančica Častek, jedan primjerak toga portreta sačuvala je i njena obitelj. Upravo tu reprodukciju donosimo u galeriji fotografija, a činjenica da ispod Hennebergova potpisa na toj slici stoji datacija "Otočac, 1904.", potvrđuje da je slikar Pepe doista puno vremena provodio u Otočcu.
- Zapravo mi je bilo malo neobično da moji roditelji imaju sliku Kumičića, a ne recimo Šenoe ili Matoša, ali kad su nam u goste došli Zvjezdana i Ivan Henneberg i vidjeli tu sliku, Ivan je rekao da je to naslikao njegov stric Josip. Tako je prijateljstvo Pepea i mog oca kumovalo da imamo baš tu sliku, rekla nam je dr. Častek.
- Pepe, stric moga supruga, bio je jako dobar dečko i silno pošten, ali je bio i jako živahan, pa ne čudi da je palio mađarsku zastavu, zaključila je Zvjezdana Henneberg. Prisjetila se i kako je njen suprug Ivan kao gimnazijalac posjetio Otočac, a rođak Lovrić, inženjer šumarstva, upitao ga je želi li ići na Risnjak. Odmah je pristao i bez snebivanja u gradskim salonskim cipelama otišao s Lovrićem pješice na Risnjak i natrag. Upitali smo je zna li postoji li nešto od nekadašnjih Hennebergovih nekretnina još u Otočcu, a ona nam je ispričala kako je davno sa suprugom posjetila Otočac.
U sjećanju joj je ostalo da je bila jedna ulica Sajmišna cesta gdje se nalazila lijepa prizemnica s nekoliko stepenica, a prema opisu su zaključili da je to nekoć bila kuća obitelji Henneberg. Izrazila je i želju da se Grad Otočac pobrine u budućnosti za očuvanje spomenika Marije Henneberg Lovrić jer ta obitelj, a tu se posve slažemo s njom, zaslužuje da bar na taj način ostane u opipljivoj memoriji Otočca.
Na kraju ove priče kažimo da se u mozaik o razigranom karakteru i humorističkoj crti slikara Josipa Henneberga posve uklapa i anegdota koju smo doznali od dr.sc. Ančice Častek.
- Naše su obitelji bile povezane prijateljstvom, pa sam više puta čula prepričavanje te zgode. Josip je, naime, bio poznat kao duhovit čovjek i veliki šaljivdžija. Na studiju u Munchenu upoznao je suprugu Njemicu koja nije znala ni riječi hrvatskog, pa ju je prije upoznavanja sa svojom obitelji podučio osnovnim frazama pristojnosti kojima će odgovarati na pozdrave. Pritom se htio našaliti. Umjesto 'drago mi je' i sličnih uobičajenih izraza, zapravo ju je podučio nekim u takvim prilikama neprikaldnim izrazima poput ''k vragu', odi v…' i slično. Kako je ona bila silno zaljubljena, potrudila se što bolje izgovoriti te svoje prve hrvatske riječi ne bi li impresionirala suprugovu obitelj. Kad je na izraze dobrodošlice počela tako odgovarati, obitelj se najprije zgranula, ali im je brzo postalo jasno o čemu se radi jer su poznavali Pepeovu zafrkantsku narav. Objasnili su mladoj što se dogodilo, a nakon što joj je prošla velika neugoda, i ona se mogla smijati zajedno s njima, ispripovijedala nam je dr. Častek.
Manja Kostelac-Gomerčić