Na sjeveroistočnoj strani zaseoka Zapolje u Dabru, ispod brda Sitnik, nalazi se Antićeva pećina. Do nje vodi puteljak kojim se inače stiže do malog zaseoka Antići. Ulaz u nju vrlo je uzak i odrastao čovjek teže će se provući, no ako uspije, trud će mu se itekako isplatiti zbog spektakularnih prizora koji ga unutra očekuju. Između ostalog i podzemno modro jezero puno čovječjih ribica!
Kako unutra?
Sami to nismo mogli vidjeti jer kad smo došli do ulaza u pećinu, a bilo je to za vrijeme snimanja emisije Seoska gozba, ulaz je bio zatrpan! Bilo je u planu za emisiju snimiti i nekoliko kadrova na toj lokaciji, međutim ovog su proljeća visoke podzemne vode u dizanju van i povlačenju natrag povukle za sobom kamenje i zemlju i zatvorile ulaz.
Zbog toga, na žalost, taj put ništa nije snimljeno o Antićevoj pećini za samu emisiju, ali našim čitateljima svejedno možemo ponuditi zanimljive materijale zahvaljujući ekskluzivnoj priči iz prve ruke i fotografijama zabilježenima prije nekoliko godina. Pretpostavljamo da će ulaz trebati ručno otkopati, a nadamo se da će se naći neki entuzijasti koji će to i učiniti.
Modro jezero u velikoj dvorani
Priču nam je ispričao i fotografije ustupio Željko Bićanić iz Otočca, koji se pridružio ekipi speleologa u istraživanju Antićeve pećine. Bilo je to u svibnju 2006. godine, zahvaljujući potpori koju je udruzi PESCU Dabar (čija je predsjednica Marijana Bićanić) dodijelila Zelena akcija u suradnji sa Svjetskim fondom za zaštitu prirode u sklopu projekta Zeleni pojas Velebit.
Tijekom i nakon Domovinskog rata, naime, područje oko pećine bilo je posve zapušteno i zaraslo u šikaru, puno glomaznog otpada i raznog smeća, pa je nekolicina Dabrana odlučila nešto poduzeti. Načinili su mali projekt i odobrene su tada 24 tisuće kuna za uređenje prilaza pećini te njeno istraživanje i kartiranje.
Rečeno, učinjeno. Otpad je uklonjen, ulaz očišćen, a pećina istražena u dubini od 174 metra, sve do velike dvorane s jezerima. Snimljeno je i nešto fotografija, a prijeđeni podzemni hodnici i dvorane izmjereni su i ucrtani u kartu. Kako je to bilo, prisjetio se za naš portal Željko Bićanić.
- Pozvali smo speleologe iz Zagreba kojima smo se jednog vikenda pridružili u istraživanju pećine. Bili smo unutra otprilike 4 sata. Sam ulaz u pećinu nije atraktivan i jako je uzak, a unutra ima još nekoliko uskih prolaza. Ja sam bio zadnji u ekipi i teško sam prolazio na najužim dijelovima jer sam građom najkrupniji. Zbog tih uskih dijelova u pećinu se ne može ulaziti s opremom. Otprilike prvih 5 ili 6 metara prolaz je dosta uzak, a onda teren naglo pada nekoliko metara. Zatim se blago spušta, uz još nekoliko manjih naglih padova, sve do jedne velike dvorane. U njoj su dva jezerca, jedno je manje, a drugo veće jezero od oko 100 četvornih metara prekrasne je modre boje. U tom jezeru vidjeli smo 20-ak čovječjih ribica, rekao nam je Bićanić.
Morao je to biti spektakularan prizor, a Bićanić kaže da doista jest.
- To je nešto prekrasno, ne znam kako bih opisao, u dvorani su stalaktiti i meni je to izgledalo poput kakve Postojne. Speleolozi su nam rekli da nisu visoke vrijednosti, ali su svejedno zadivljujući. Šteta što nismo imali bolje kamere, to je strašan doživljaj. Bili smo pod velikim dojmom i dogovorili smo se da ćemo sljedeće godine opet ući. Međutim, dogodile su se neke druge stvari koje su nas posve spriječile u naumu i nismo otišli. Pitanje je kuda sve to vodi i kakav je to zapravo splet podzemnih hodnika, zaključio je Bićanić.
U galeriji fotografija možete vidjeti sadašnje stanje Antićeve pećine sa zatrpanim ulazom, ali i skoro pravilnim kamenim blokovima koje je priroda složila iznad ulaza.To smo fotografirali za vrijeme snimanja Seoske gozbe u Dabru. Također donosimo i fotografije koje nam je ustupio Željko Bićanić.
Gdje još ima čovječjih ribica?
I još nešto važno! Posebno je impresivno što je Antićeva pećina lokalitet gdje obitavaju, sada dokazano i fotografijama, čovječje ribice ili Proteus anguinus (neki stručnjaci(?) tvrde da čovječjih ribica na području Velebita i Like nema). Ranije je postojala jedino usmena predaja jer su Dabrani uvijek tvrdili da bi za vrijeme podizanja podzemnih voda iz pećine, zajedno s vodenim valom, u polje bile izbačene i čovječje ribice. Oni sami tome nisu pridavali nikakvu važnost, a nismo čuli da znaju za pučko vjerovanje kako su čovječje ribice zapravo zmajeva mladunčad koja se skriva u spiljama!
Podsjetimo da su čovječje ribice endemski kralješnjaci podzemnih slatkovodnih staništa dinarskog krša. Ima ih na području Slovenije, Trsta u Italiji, Hrvatske, BIH i Crne Gore, a najviše u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je prvi put službeno zabilježena 1840. godine na izvoru Goručica kod Sinja.
Vrlo rano se i u literaturi spominje postojanje čovječje ribice i na području Gacke. Tako poznati hrvatski prirodoslovac Dragutin Hirc u putopisu iz 1900. godine o Lici i Plitvičkim jezerima piše kako je 7. srpnja 1879. u rijeci Gacki ispod ruševina grada Frankopana pronađena jedna čovječja ribica ili moćarila. Pralja čizmara Vukelića izbacila ju je mrtvu iz vode dok je prala rubeninu. Tadašnji učitelj građanske škole u Otočcu M. Jurković poslao je mrtvu čovječju ribicu u tadašnji Narodni muzej u Zagrebu, danas Hrvatski prirodoslovni muzej, gdje se još čuvala i u vrijeme kada je Hirc pisao svoj putopis.
Osim u Antićevoj pećini, živa čovječja ribica viđena je i u izvoru na Špilničkom polju, odnosno pećini Markovac u Podumu, rezervoaru kaptiranom u vrijeme Vojne krajine. Zidani ulaz u pećinu ima stepenice (za jednog ulaska u sušnom razdoblju nabrojili smo ih 64, a dalje je zemlja i mulj), a sam izvor za visokih vodostaja podiže se preko stepenica van i teče poljem kao periodični potok, dok ljeti voda pada duboko u podzemlje. O susretu s čovječjom ribicom u Markovcu ispripovijedala nam je voditeljica putničke agencije Gacka tours i direktorica radija Ruža Orešković.
- Prije nekoliko godina vodila sam u ožujku jednu grupu posjetitelja iz Zagreba u unutrašnjost pećine. Silazili smo stepenicama skoro do kraja jer je samo nekoliko zadnjih bilo pod vodom. Opazila sam na zemljanom platou pod vodom neobičnu grančicu, koja se odjednom počela kretati. Shvatila sam da se radi o čovječjoj ribici i upozorila posjetitelje. Ne znam je li tada netko fotografirao, sigurno jest, ali ja, na žalost, nisam jer uopće nemam naviku fotografiranja mobitelom, posvjedočila nam je Ruža Orešković.
Manja Kostelac-Gomerčić