Doista nas je dirnula gesta nekog nepoznatog poštovatelja kulturne baštine našega kraja. Već smo u nekoliko navrata prolazeći Špilnikom opazili na kamenom stupu uz cestu minijaturnu izložbu, ali znate kako se prođe Špilnikom, bez stajanja i žurno do odredišta. Četvrti ili peti put odlučili smo zastati i prizor ovjekovječiti fotoaparatom.
Zašto mislimo da to zaslužuje?
Nepoznat netko dosjetio se bar na taj način pokazati svoje poštovanje prema tragovima kulture jednog naroda koji je tu živio stoljećima prije nas. Pokazao je također osnovno poznavanje povijesti i arheologije. Pokazao je i želju da se ta baština sačuva i prezentira.
Usitnjena rimska cigla posvuda
Komadi rimske opeke, očito pronađeni tijekom poljoprivrednih radova na nekoj od okolnih njiva (a uokolo su njive ispod Vitla u Prozoru pune komadića rimske opeke i lijepa), pažljivo su postavljeni na gornju plohu jednog od dvaju kamenih stupova, koji su također iz rimskog doba gacke povijesti. Istina je da se trenutačno niti ne može ništa pametnije napraviti s takvim povijesnim ostatcima.
Teško nam je danas zamisliti da se od Velikog i Malog Vitla prema sredini špilničkoga polja i prema Čoviću protezao rimski municipij, prilično veliki grad s nekoliko hramova. Taj grad nije nestao preko noći, polako je razgrađivan, raznošen od ljudi i nagrizan od prirode, a niza stupova na Špilniku još su se sjećale neke generacije Gačana iz sredine 20. stoljeća.
Kameni ostatci iskorišteni su za izgradnju cesta i kuća, a obrađivanje zemlje i dalje usitnjava ono što je ostalo u fragmentima. Rubni dijelovi toga rimskoga grada mogli bi biti mitreji na Oltarima i Rajanovu griču, no gdje god u polju ima tragova, komadića tegula i lijepa u zemlji, može se govoriti o nekoj staroj građevini.
Kada jednom dođu neka bolja vremena, moći će se otkopati, konzervirati i ponuditi kao turistički proizvod ono što se za sada skriva pod zemljom, a toga bi moglo biti dosta. Nešto od toga je „izronilo“ iz zemlje tijekom probnih arheoloških istraživanja 70-ih godina. U nekoliko otvorenih sondi pokazali su se podni mozaici nekadašnjih rimskih građevina, tragovi podnog grijanja i vodovodnog sustava, pa je narod pripovijedao da su tu bile „rimske terme“. Sve je dakako ponovno zatrpano – do sljedeće prilike.
Nije naodmet pripomenuti da su i u literaturi, baš kao materijalni ostatci po špilničkim njivama u Prozoru, u fragmentima razbacane različite pisane natuknice o rimskim nalazima u Prozoru koje bi valjalo pažljivo spojiti i pokušati rekonstruirati nedostajuće dijelove. Cjelina bi mogla biti stvarno impresivna.
Kameni čuvari pričaju o rimskim i turskim vremenima
Kažimo i da su dva kamena stupa uz državnu cestu, a jedan se od vremešnosti već sasuo u komade dok drugi još nekako odolijeva (pa je poslužio kao postolje maloj izložbi), dvojakoga značenja. Svojevremeno su bili, tamo negdje između 1. i 4. stoljeća, dio neke rimske građevine u Arupiju, a narodna predaja kaže da su, nakon što se Arupij odavno pretvorio u ostatke ostataka, postavljeni uz cestu kao granica prema – Turskoj! Nekim jako starim Gačanima čak su i učitelji u školi govorili da su to „turski međaši“ iz davnog doba iako za tako nešto zapravo ne možemo naći dokaza i spomena u povijesnoj literaturi.
I prije nego posve odbacimo tu postavku, kažimo da povijesno uporište za takvo što itekako postoji. Povijesni podatci govore da su Turci osvajanjem Počitelja, Ribnika, Ostrovice i Perušića godine 1528. zaposjeli čitavu Liku i Krbavu. Ostala je samo Gacka, doduše, kao nesigurno i opasno područje, ali nikad osvojeno. Čvrsto povučene granične crte između turskog i hrvatskog teritorija nije bilo i granica se nalazila negdje u međuprostoru između zadnjih utvrda – Prozora (utvrde na Prozorini) na hrvatskoj strani i Perušića na turskoj strani. Jesu li otočki graničari tada postavili ta dva kamena stupa kao neslužbeni znak i upozorenje da je iza tih „vrata“ druga država, teško je reći, ali čak i Valvasor kad opisuje utvrdu Otočac 1689. godine kaže da je okružena vodama Gacke koja izvire u Turskoj!
I onda doista čovjek nekako ne može, kad već naiđe na rimske ostatke, baciti ih preko ramena natrag na njivu, preorati i zaboraviti. Poželi ih ostaviti bar na trenutak „izloženih oku javnosti“ na tako prikladnom postolju u visokoj travi uz brzu cestu. A upravo nam je takav doživljaj malog rimskog muzeja u prirodi i priliku da ispričamo ovu priču pružio nepoznati lokal-patriot na špilničkom polju.
Manja Kostelac-Gomerčić