OTOČAC – Taj moderni, napredni, civilizirani, ili već kakav, Svijet uređuje sve i svašta, propisuje sve i svašta, određuje sve i svašta, a sve pod nekom egidom ekonomičnosti, većeg profita i većeg bogaćenja. Premda to u hrvatskoj nije zaživjelo, ta bili smo sve donedavna izvan Europske unije, te maćehe nad majkama, slušali smo da su europski birokrati propisali kakav mora biti krastavac (dužina, debljina, boja), da ne smije biti kriv (baba Franca nam je nešto dobacila na tu temu, ali pristojnost nalaže da to prešutimo), da paradajz mora biti tolike i tolike veličine, da ne smije biti naboran, da jabuka mora biti podjednake veličine, čak i boje, svašta smo se naslušali.
I onda smo u blagodati velikih trgovačkih (stranih) lanaca i sami postali svjedoci kako izgleda takvo „propisano“ voće i povrće, kakvoga je (nikakvog) ukusa, ali bitno je da po izgledu podsjeća na ono što je propisano.
Ono što je u današnjem ludom Svijetu, u kojemu milijuni gladuju i umiru od gladi, začudno a to je podatak da se čak trećina poljoprivrednih proizvoda baci u smeće iz „estetskih razloga“. To znači da u smeću završe krivi krastavci, naborane rajčice, rašljaste mrkve, nepravilno razvijeni plodovi breskve, jabuke, luka, da ne nabrajamo dalje. A radi se o zdravstveno ispravnoj hrani, hrani koja se može konzumirati.
Čak je i FAO, organizacija Ujedinjenih naroda za hranu, shvatila da to nikamo ne vodi i preporučila je da su obiteljska gospodarstva rješenje za globalni prehrambeni sustav bez obzira na „estetiku“ voća i povrća. – Vičen ja – dodaje naša baba Franca – moj vrt je moj vrt! Moj komor (za neupućene: krastavac) je moj komor! I u potpunosti je u pravu. Jer kako stvari stoje budućnosti u poljoprivredi nema bez lokalne poljoprivrede. Pustimo mi sline priče o velikima plantažnim uzgojima, industrijskoj proizvodnji voća i povrća, naravno i sve druge hrane, to na duge staze je veoma upitno, koliko god to čudno bilo.
Koliko je ovaj novi pristup lokalnog uzgoja uzeo maha, govori i spoznaja da se promovira teza „jedimo lokalno“, što će reći da se nastoji preferirati malena lokalna proizvodnja te da to postane osnova prehrambenog sustava. O tome govore pobornici pokreta Slow Food. O tome počinje sve više govoriti onaj svijet s početka ovoga članka, a gdje smo u tome mi u Hrvatskoj?
M. Kranjčević