Svaki kraj rodi ljude koji provedu cijeli život vraćajući ljubav djetinjstva i mladenaštva svom ognjišću.
Ti ljudi bogate svijet gdje god bivali i stvarali. Uvijek u njima plamti žarak patriotizma.
Čovjek čiju vam priču donosimo rođen je na današnji dan, 10. srpnja u Sincu 1939. Mnogobrojna katolička obitelj Hrvata Bogdanića utkala mu je u krv nit ljubavi i mara za svoje. Njegov Sinac, njegovu Gacku, njegovu Liku i grljenu Hrvatsku koje nosi i danas u grudima.
I dok se drugi busaju u prsa kako su zaslužni za ovo ili ono on i dalje potiho radi i doprinosi generacijama koje dolaze. Njegova priča počinje ovako i to prije više od pola stoljeća. Ovo smo izdvojili iz njegove biografije:
Godine 1946. Ivan polazi osnovnu školu u rodnom mjestu Sinac gdje završava 6 razreda, a potom nastavlja dva razreda niže gimnazije u Otočcu. Ističe se kao odličan učenik i u zagrebačkim školskim klupama Srednje tehničke škole koju završava 1960., te iste nastavlja stručno obrazovanje. Godine 1964. diplomira šumarstvo na Šumarskom falultetu u Sarajevu.
Po završetku studija radni odnos zasniva u drvnom kombinatu „Lika“ Gospić, a potom u Dugoj Resi te 1969. s navršenih 30 godina ponovno dolazi u Zagreb i dalje radeći u struci u poduzeću „Unikum“ u svojstvu tehničkog direktora. Godine 1975. izabran je za predsjednika konferencije udruživanja postojećih komunalnih društava i osnivanja novog jedinstvenog hortikulturalnog komunalnog poduzeća „Zrinjevac“ u Zagrebu.
Upisuje postdiplomski studij na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1972. koji zbog širine obveza nije stigao zaokružiti, ali stekavši uvjete polaže strukovni ispit pred Državnom komisijom graditeljstva i zaštite čovjekovog okoliša u Zagrebu.
S obzirom na stručno usavršavanje postaje nositelj Hortikulturalnog tehničkog projektnog ureda, kako u matičnom „Unikomu“ tako i u novonastalom „Zrinjevcu“. Nositelj je komisijske izrade hortikulturalnih normativa i vrednovanja operacija rada u ovoj struci. Zajedno s grupom kolega sudjeluje u stvaranju stručnog časopisa Hortikultura.
Kao ovlaštenog i priznatog stručnjaka sudsko vijeće Trgovačkog suda u Zagrebu 1978. uvrstilo ga je za svojeg stalnog sudskog vještaka.
U društvenom životu daje značajan doprinos. Ispred Skupštine Turističke zajednice Grada Zagreba izabran je u Vijeće ove institucije. Sa grupom nositelja društvenog života u Općini Dubrava pokreće projekte „Uljepšajmo Dubravu“. Također u sklopu društvene manifestacije „Kestenijada u Zagrebu“, održavane u parku Maksimir, priprema i održava stručno kulturološko upoznavanje ovog masovnog skupa s posebnostima i vrijednostima toga drveta.
S rodnim Sincem i starim krajem Gacke i Like ostaje stalno u kontaktu. Još kao mladić te iako na školovanju u Zagrebu u ranim 20-im godinama života proživljava sve društvene događaje, ali i nepravde koje se zbivaju u rodnom kraju.
Tako je tražio od Državne uprave zaštitu od ukidanja sinačkog školstva, kao jedne od najstarijih škola u Lici i to dva puta s uspjehom, iako ga je treći put slomila nepravedna lokalna politika tog vremena.
Izgubivši administrativnom odlukom Sinac općinu kao lokalnu samoupravu, a zatim samostalno školstvo (iako uz pune razrede osmogodišnjih polaznika raspoređenih u 3 zgrade: današnja osnovna škola, današnja zgrada DVD-a Sinac i sada obiteljska kuća Kostelac na Klanac vrilu), ostaje ovo mjesto i bez namjene životnih programa na vlastitim resursima. Od tih vremena dolazi do masovnog iseljavanja njegovih stanovnika.
Najbliža im luka u brodolomu bijaše Zagreb, gdje je 1979. osnovano Zavičajno društvao „Sinac“ kao društveno-kulturna i gospodarsko–poticajna udruga, koja je počela okupljati ne samo Sinčerane, već i Ličane iz cijele Like te ostale prijatelje.
Ivan je i jedan od nositelja osnivanja krovne udruge Ličana „Vila Velebita“ u Zagrebu.
U Domovinskom ratu sudjeluje u pružanju svekolike pomoći uz ostalo i organizacijom koncerata prenoseći hrvatsku stvarnost, bodreći uplašene i ožalošćene u zbjegu i podižući duh samopouzdanja u obrani svojeg domovinskog praga.
Nastoji još u napornim uvjetima poticati gospodarstvo u zavičaju gdje se kao mladi šumar priključuje Dragi Oreškoviću u osnivanju i podizanju ribnjaka „Gacka“ u Sincu, koji danas nakon privatizacije uspješno posluje.
Uz gospodarstvenike svog matičnog poduzeća „Unikum“ iz Zagreba u Sincu podiže pogon za metalnu galanteriju (zvana u narodu Plava tvornica) koji je kasnije većinski sudionik prodao drugom ponuđaču programa te tako do sada nije zaživio.
Organizira svoje sumještane kao suosnivače, a sam nosi mukotrpno veliki pothvat osnivanja izgradnje i osposobljavanje punionice pitke vode na izvoru Gacke u Sincu GIS „Gacka“.
Za sve vrijeme brine o kulturnim i sportskim udrugama rodnog mjesta. Izdašno i kontinuirano pomaže NK Gacku 1925. iz Sinca ulažući silan napor u izradnju nogometnog igrališta u staroj jezgri mjesta gdje se igra i danas te u narednim godinama dodatno slijeva donacije u tu udugu.
Brine i o DVD-u Sinac donirajući potrebita pomagla prema dogovoru s imenovanim vatrogasnim društvom, a prema vlastitim mogućnostima.
Pokreće školu tambure u prostorijama OŠ Sinac oživljavajući tako kulturu sviranja iza Domovinskog rata te daje vjetar u leđa KUD-u Lipa Sinac i donacijom cijele garniture novih instrumenata. U suradnji s Lipom i prijateljima iz Čazme pokreće Ličko-moslavačko ljeto danas pod nazivom ILINJA U SINCU koje je najstarija kontinuirana večer folklora u Lici, a ta pučko kulturna svetkovina traje već 16. godinu za redom.
U početnim danima značajan obol daje i radu Lovačkog društva „Ravna Gora “ Sinac, kako u njegovom oformljivanju tako i radu.
Privrženost župi sv. Ilije proroka vidljiva je i danas. Ivanova posljednja donacija je donacija vanjskog kamenog križnog puta koji tek treba postaviti.
Silan je bio i njegov nedavni trud oko dostojnog obilježavanja prostora spomenika žrtvama iz 1946. na Tupalama u Sincu gdje se, podržan mještanima, zalagao i zalaže za povratak posmrtnih ostataka u grobnicu na mjesto zločina.
Ono što mu još stoji kao projekt koji želi dovršiti, a u koji su pri Gradu Otočcu kao nositeljem projekta ZD Sinac Zagreb i KUD Lipa Sinac poduprli kao partneri, uređenje je sinačkog zadružnog doma u nekadašnje stanje s proširenim funkcijama.
Mirovinu provodi radno. Hortikultura je njegova ljubav i hobi uz pjesništvo koje mu je proželo teške i radosne životne dane. Evo njegovih stihova:
Lipa stara
Kad onuda putem prođem uvijek zadrhtim,
sve me tamo nešto vuče da se poklonim.
Kraj bunara lipa stara stoji stoljeća,
još je sunce rosom budi mojeg proljeća.
Ej, lipo stara, kraj bunara starca Stošića
pričaj, pričaj priče što ih pamtiš davnih godišća.
Srce su ti razarali silni gromovi,
dušu su ti raznosili pusti vjetrovi.
Ti si svemu odoljela grana slomljenih,
u zalogu zato su ti duše voljenih.
Ej, lipo stara, kraj bunara kada procvjetaš
zašto, zašto davne uspomene već ne otkrivaš.
Nek još dugo tvoje grane sretno cvjetaju,
nek još puno zaljubljenih k tebi šetaju.
Milo dahći, tiho šapći riječi ljubavi,
što su bili il će biti sve ih pozdravi.
Ej, lipo stara, kraj bunara sreću podari
bunar, bunar vodo kad protečeš sve blagoslovi.
Pjesma je uglazbljena te je kao dio svog repertoara izvode ZD Sinac Zagreb i KUD Lipa Sinac. Pjesma je postala himna KUD-a Lipa Sinac za njihove prošlogodišnje proslave 90-e obljetnice postojanja i rada.
I treba li još navesti koji razlog da se ovog čovjeka, koji nas je sve zadužio svojim životom i radom, nagradi za njegov 75. rođendan Priznanjem Počasnog predsjednika?
KUD Lipa Sinac je to učinio s ponosom i silnom ljubavlju odužujući se barem djelomično, ali časno i trajnom zahvalom Ivanu Bogdaniću, Sinčeraninu, domoljubu i nadasve poštenom i hrabrom čovjeku koji je živio i živi svoje ideale.
Priznanje mu je uručila predsjednica KUD-a Lipa Sinac u trećem mandatu Jasna Ilić u župnoj crkvi iza mise za Domovinu na dan 25. lipnja 2014. pred članovima KUD-a Lipa i ZD Sinac Zagreb te lokalnim mještanima. Iznenađen, radostan i zatečen naš Ivan se zahvalio te obećao nastaviti istim putem do kud ga bude vodila Božja volja.
Tekst: JI
Fotografije: VS/ MN