OTOČAC – Čovika more svašta iznenadit, i lipo i ružno. I unda kadaj se najmanje nada. Eto tako jutroske zove mobifon, red se javit, kad uno s druge strane veli: - Ode pop Mile… U prvom vrime smo zamučali, kaj nismo se snašli. Unda je pop Mile nastavil: - Alo, aloooo, čuješ li me? Promucali smo i kroz zube promrnjgali da čujemo, kako ne čujemo, ta nismo ogluvili, sačuvaj nas Ime Isusovo. – Pa ča je unda? – pita pop. – Reko, dragi moj pope, to već odavno nismo čuli da neki sam sebe zove pop, a un se samo nasmija, ma mobifon je drćal od smija, kaj da je na vibri, pa veli: - A ča fali toj lipoj rvackoj besedi, a?
I u pravu je pop Mile. Baš je tako, ča fali da se popu reče – pop. (E sad vi starji nemojte da van duša pane u pakal i da se sićate pokojnoga Stipe Šuvara i njegovoga kako će reć Miloševiću „popu pop, a bobu bob“.) Ma niš. Man smo zvali našu babu Francu da nan una kaže kako je to bilo u njezino vrime mladosti, pred dvista-trista godin. – Ajde, budi pametan – una će – popu smo vajk vikali pop, van da kako drugovačije? Al to samo unda kad un ne čuje. Kad un čuje, unda smo vikali: gospodine. To se znalo ki je gospodin, samo su dva gospodina bila, pop i doktur. A druga gospoda su se drugovačije zvala, kaj gospodin sudac, gospodin učtelj, gospodin žinjir. E tako ti je to bilo u moje vrime.
Sitili smo se i pokojnoga popa Pezelja, un se vajk tako i potpiševal: pop Vlado Pezelj. Nikako un ni dal da ga drugovačije zovedu, ne daj ti bože nazvat ga monsinjor, ma bi prošal kroz kamiš. Edanput su nekvi došli odnekudaj drugud, pa njemu „don Vlado, don Vlado“. A un njima posprdno: - Vidite, don, din-don je gore, na zvoniku, zvoni u podne i uvečer zdravumariju, i u misama zvoni, to vam je „don“. A ja sam dolje, na zemlji, ja sam samo edan običan pop Vlado. Isto je tako prošal i naj ki bi ga nazval „pater“, ma ni „oče“ kod njega ni prolazilo. Tako je to bilo.
U va nekva novija vrimena „pop“ dojde kad da se neki s popon sprda, to kaj ni štimano, nego nako nekako – seljačko. Volidu se popi zvat „monsinjori“, a kako narod ne zna da svi popi nisu monsinjori, neki i grišidu pa svakoga popa tako zovedu. Nekima popima je muka i sramota, neki od nji velidu da uni nisu monsinjori, neki premučidu da se ne otvara divan i da ne osramotidu ne ki se kaj gradidu da znadu ča je to. Jopet ima ni ki su zericu mudriji pa gredu s „velečasnin“, a to se more reć svakomu popu, ne bi se smil ljutit.
Zato smo mi jopet iskali našu babu Francu da una nami lipo i sve poredu kaže ča je ča i kako to gre. – Vidi vako, da tebi tvoja baba kaže. Kase kaže „velečasni“, to ti ni samo za pope, i đakoni se smidu zvat velečasni. Al to ni sve, ima u Crikvi svakakovi titul. Za dekana nekoga dekanata reče se „prečasni“, to ti dojde kaj za škalinu višlje, eli. Prečasni moredu bit dekani, unda moredu bit kanonici, pa nekvi generali reda i poverenici nekvi odelov u Crikvi. Te titule in daje biškup, esi razumil? A za monsinjora, e tu titulu daje sam Sveti otac papa i niki drugi. Ti monsinjorov ima koliko oš pa vaj novi papa Franja rekal da tako više ne more, da tekar kad pop ostari morda dobije tu titulu. Ča je bilo, bilo je. I još da tebi tvoja baba kaže, kad se spomene kaj fratar, a toga kod nas ode baš ni bilo, unda se uz to „fra“ kaže ime. Primerice: fra Ivo, fra Petar i tako to. Tako ti je i s donon, pa se mora reć don Anđelo, a ne don Kaćunko, tako ne. Jopet kad je pater u pitanju, unda je sve napako, s pateron gre prezime, primerice pater Rebić. E a kasu biškupi i kardinali u pitanju, drugovačije je. Biškupu se najviš veli „preuzvišeni“ ili „ekselencijo“ (to ti je nako fort po gospocku). Kardinalu se veli „uzoriti“ ili „eminencijo“ (jako gospocko). More se biškupu reč i „oće biškupe“, to kaj prolazi, al ni red da čovika prvi put vidiš pa da mu veliš „oče biškupe“, ne gre, ni lipo, „preuzvišeni“ je nekako štimanije. A unda u Svetomu pismu piše i vako: „ni ocem ne zovite nikoga, ni učiteljem, ni vođom... svi ste vi braća“ (Mt 23,8). Jerbo „otac“ je sam Bog – domirila je naša baba Franca.
I sadaj se ti snajdi u svemu tomu. A naš pop Mile reče lipo nami da je „pop“ lip starinjski rvacki naziv i da dolazi ni manje ni više nego od besede „papa“, ča prevedeno znači otac. Po tomu „papi“ je i Sveti otac postal Papa, pa ča unda fali popu? Ma niš mu ne fali. Sitimo se samo popa Marka Mesića, pa popov glagoljašov. El to naša bogata tradicija? Je. Pa zač se je unda odricat?
M. Kranjčević