SINAC- Na Majerovom vrilu u živopisnom krajoliku koji spaja planinu, vodu i zemlju djeca su u kolovozu uživala u malenoj kuhinji naših baka.
Kako bi to bilo da se nije zagrabilo u znanje domaćica koje svakodnevno mijese kruh i peku ga za svoje obitelji. Vridnice iz KUD-a Lipa Sinac su za tu prigodu odjenule i tradicionalnu nošnju te bile spremne djeci prenjeti životnu mudrost pripremanja zdrave hrane koja se svakodnevno nalazi na stolovima žitelja ovog podneblja.
Sve je krenulo kako je i red od početka. Od zrna. U plodnoj Gackoj dolini zriju brojne zlaćane njive sa kojih se nedavno sakupio urod u obiteljske žitnice. Tako je i obitelj Kolaković zbrinula svoja zrna u drvene ambare svoje malenice. Zavirili smo i pomogli malinaru Juri samljeti šenicu i raž koje su nam bile potrebne za domaći kruv.
U prostoru starinske kuće brašno je trebalo najprije u naćvama prosijati kroz rešeto. Iza toga otišli smo do pitkog vrila po vodu, a naša dobra susjeda teta Kate nam je kako se to nekad radilo kada bi trgovina bila daleko ili se ni imalo posudila kvas i sol.
Mjesile su sve ručice. Neke su imale već i iskustva, a neke ne. Pomagale su i Rožice koje su s radošću pomagali svojim gostima. Djeca se brzo sprijatelje pa je tako bilo i ovaj put. Starije i mudrije oči nadgledale su marljiv rad djece. Nakon ča smo umisli ljibinu zamolili smo da nam susjeda Kate opet pripomogne i ispeče naš kruv u šparketu na drva.
Dok se pekao kruv, teta Jasna je ispričala priču o Velebitu, Godači, Gackoj i Sincu. Iza toga sjeli smo na mostiće i pjevušili pjesmu Gackoj na izvoru autora Ivana Bogdanića:
Sanjam često malo mjesto/ gdje se Gacka rađa/ teče šumi sve to ljepša/ žubori još slađa./ Još šapću slapovi/ gdje mlinice stoje/ priče iz djetinjstva/ i mladosti moje.
Neki su se usudili umočiti noge u hladnu Gacku, a tada je kruv bio pečen. Potrčali smo mostićima. Bio je topao i mek. Sve je mirišalo. Na stolu se još našal pekmez od sliv i sok od drenjul. Prava slatka gozba.
Eto, mi bi ponovili priču. A ti dragi čitatelju, pozvan si doći.
JI/ MN