OTOČAC – Ovih nekoliko dana bez kiše istjeralo je i mlado i staro na njive ne bi li pokopali krumpir. Iako to po godišnjem dobu nije kasno, kišovito vrijeme nagnalo je mnoge da to učine čim ranije, ne čekajući da se zemlja procijedi, da se malo prosuši, da lakše stroj može na njivu. Jer meteorolozi su najavili novu obilatiju kišu, i pogodili, pa valja krumpir iskopati na bilo koji način.
Pritom su se ove godine koristile i stare, već zaboravljene, alatke, poput željeznih vila ili motike, osobito na onima njivama koje su u kakvoj udolini pa nema izgleda da se išta sa strojem može učiniti. Jednako tako ljudi promišljaju da valja krumpir čim prije iskopati jer da od silne vode i vlage može sagnjiti, ako već nije sagnjio od fitoftore.
Mnogi se tome dovijaju na razne načine pa iskopani krumpir privremeno smještaju pod kolnice i razne šupe, pa će ga kasnije prebirati i ono što valja unositi u konobe. Jer kad nije godina, onda nije, valja se i u takvim prilikama snaći.
A nekada, u neka sada već davna vremena, kako to nama kaže naša baba Franca, krumpir se kopao tek kasno u listopadu. Ljudi su vjerovali da ako bi se rano iskopao, odnosno ako „nije ozebao“ u zemlji, da bi sagnjio. Robujući toj predrasudi, krumpir se kasno u jesen kopao, a da bi promrzle prste imalo zgrijali ložili su od cime i ostataka vatre i tako se berući grijali. Unošenjem ranih hibridnih sorti krumpira ovaj običaj kasnoga kopanja krumpira je nestao pa se vrijeme branja promaklo na kraj kolovoza i na početak rujna, reklo bi se po lijepu vremenu. Eto, svako vrijeme nosi svoje breme navika i predrasuda.
M.K.