OTOČAC – Briga za svoj kraj i svoje ljude je permanentna borba, nema tome ni početka niti kraja, valja biti ustrajan, ništa se ne će dogoditi samo od sebe. Osobito je to došlo do izražaja u današnjemu global(izira)nom Svijetu kada informacije kolaju kao lude nakon što je stvorena informacijska prašuma neviđenih razmjera, do sada nepoznata otkada je ljudske civilizacije, pa se treba u tom i takvom Svijetu izboriti za „svoje mjesto pod suncem“.
Nekidan se u jednima dnevnima novinama mogao pročitati člančić kako je gradonačelnik Omiša došao na ideju, ne samo došao – već je i sprovodi, kako stimulirati mlade i obrazovane ljude da u svojim aktivnostima protežiraju svoj kraj. Pa su Omišani lijepo odlučili da podupiru s 1.500 kuna svaki diplomski rad u kojemu se spominje Omiš, odnosno s 3.000 kuna za svaki doktorski rad koji se odnosi na Omiš i Omišane.
Netko će reći pa što je sad ovo? Netko će reći da je to glupo, da je nepotrebno, drugi će se suprotstaviti takvu stavu. Bilo kako bilo Omišani su se dosjetili kako i na toj razini pridobiti prije svega svoju mladost, a onda i svaku drugu, da se pozabavi tim dijelom Hrvatske (očito zapostavljenim i nedovoljno poznatim). Time se postižu dvojaki efekti, em će se kroz radove i doktorate obraditi pojedine teme koje nisu do sada bile obrađene pa će tako Omiš dobiti nove spoznaje i stručne i znanstvene sadržaje, em će se kod jednoga dijela mladih ljudi stvoriti pojačani osjećaj za vrijednosti svoga kraja i svojih ljudi, a to je prvi preduvjet da se neka sredina pokrene. Na taj način se potiru najčešći odgovori u mnogim sredinama (osobito manjima) poput „kod nas ništa nema; nema se ništa za vidjeti (osim, možda, prirodnih ljepota za koje nismo zaslužni); kod nas se ništa nije dogodilo niti se događa“ i sl.
Ovo što su započeli Omišani nije posve nova stvar. Istrani potiču svoje mlade u ovom duhu već odavna pa se stvara kritična masa obrazovanih koja počinje uzvraćati svojim radom svojoj sredini. Tako rade i Krčani, a vjerojatno bi se pronašlo još pokoje mjesto ili kraj u Hrvatskoj koji imaju senzibilitet za dugoročno ulaganje u struku i znanost koja može donijeti plodove na lokalnoj razini.
Kada je u pitanju Otočac i regija Gacka može se kazati da po ovom pitanju situacija nije tako loša, premda se nitko nije dosjetio ili barem promislio o ovakvima idejama. Ima podosta gačanskih studenata (ima čak i onih koji su obrađivali neku gačansku temu a da nisu iz ovoga kraja) koji su uzimali „domaće“ teme. Ima i ponekih znanstvenih magisterija i doktorata koji su također obrađivali „domaće“ teme. Problem je samo u tome zna li se za njih i ostvaruje li itko s tim ljudima daljnju komunikaciju na dobrobit Otočca i regije Gacke. Pravo je to pitanje.
M. Kranjčević