OTOČAC – Blagdan Svih svetih i Dušni dan poprimili su u posljednjih nekoliko desetljeća sasvim neka druga obilježja u odnosu na ranija vremena. Prije svega došlo je do poistovjećivanja Svih svetih, kao blagdana svih svetaca Katoličke crkve, i Dušnog dana koji je posvećen svim umrlima, a koji nisu, i ne moraju biti, na tragu svetosti. A kako je to bilo nekada priupitali smo našu babu Francu, pamti ona čak nekoliko stoljeća unatrag, da se ne bi prisjetila onoga što je bilo pred pola stoljeća ili čak cijelo stoljeće ranije.
-Vidi vako, da tebi tvoja baba kaže, danaske ti je narod pomunjenil, da ne rečen da je podivljal, i da je, Bože mi prosti, k vratru okrenul. Kad ja vidin kako se ti bujadnjaci (to je njoj skupni naziv za sve cvjetne aranžmane koji se u novo vrijeme prodaju za Svisvete) danaske nosidu i raznašadu, ja ne mogu doć k sebi. Ča to? Komu to? Uč taj narod trpa tolike novce, a vamo veli da nema? Kako nema? Ima, ima, dok tolike novce smiće u te bujadnjake.
-A baba, kako je to bilo nekada?
-Lako ti je to bilo negda. Prije svega znalo se ča su Sisvete, a ča je Mrtvi god (to je njoj Dušni dan). To je i zadnja baba znala i ni' mišala. Na Sisvete je narod išal k maši, kaj na svaki drugi blagdan. I ni se baš taj dan išlo na groblje. E!, na groblje bi se išlo tekar drugi dan, na Mrtvi god. Unda lipo zami vošćenu svićicu i zapali ćaći, materi, bratu, sestri, već nomu ki je zadnji umrl il koga ti je najviš bilo žal. Jerbo ni' bilo svić za kupit kaj danaske. Ma kakov!
-A kako ste te voštane svijeće tada radili?
-Lako! Imali smo ti voska, skoro svaka kuća je imala kaj sud čel pa je bilo i voska. Unda vosak lipo metni sa strane na šparket da se smekša. Stinj se zimal u butigami. Kase vosak smekšal, stinj sveži na grencer … Ča me gljedaš?! Pa ti ne znaš ča je grencer! Oooo, jađena ti san ga pošla s tobon! … To ti je na žinja okolo šparketa, sadaj toga više nema. Unda na grencer zaveži stinj, drugu stranu, da prostiš, med noge, vosak rastackaj malo rukom, š njin oko stinja i frči rukami da dobiješ svićicu. Kasi sve sfrkal, unda se, dok je vosak još tepal, smotaj doli nako … kako da ti kažen … ma nako kaj u kružić …
-U spiralu…
-E, e, u toga vratra ča veliš. I to ti je bila vošćena svićica. Al se ni' takova na grob mećala, šteta, van odriži komadić, nako kaj mali prstić i metni na grob i zapali.
- A cvijeće, kako s cvijećem?
-Ni tote ni bilo muke. Rožice se nisu nosile baš na groblje. Za kupit i' ni' ni bilo, a kod kuće u vrtlacu, a Bože moj. Ako bi ka žena imala ku lipu katu, zela bi i odnesla, ako ne – niš unda. Ki je imal georginov, unda i' pokiri starin zaslonima i kakovin krpami da i' mraz ne pošuri, al ako su mrazi rano počeli padat, nisi i' bil mogući spasit. … A vidi ti sad, ki će više, ki će šarenije, da se pokažedu. Sve vratar spram drugoga vratra se oće. Konda nji', jadan, brige za pokojne, ma kakov, uni to deladu siću sebe, da se pokažedu, da se pripovida o njimi, dučidu se. Eto, zato se to sadaj dela.
-Pa je li bilo kakvih drugih uređenja po groblju za Svisvete?
-Ni!. Ovaj, je. Groblje ti je bilo vajk pokošeno. Obično je groblje mežnjar znal kosit. O-ooo, i otimali su se ki će groblje kosit jerbo bi se znala brklja–dvi sena sabrat. Zato ti je groblje bilo lipo pokošeno, ni bilo bujadi kaj danaske.
-Znalo se viđati da se grobovi nasipavaju zemljom …
-Ma je, je. Bilo je i toga, al to je kašnje ušlo u modu, morda iza noga Drugoga rata. To isto bilo munjeno, štijaj po grobima, tuci motikon, razbijaj grumenje, nosi zemlju pa nasipuj po grobu. To ti je bil posal od celoga dana ki je imal više grobov, e. A kakova korist? Nikakova! Jopet su znali kupovat gipsa pa sipat ograicu oko groba, pa na sredini križ gipson narisat i tako to. A Čemu? Ča je lipše od zelene trave, pitan ja tebe? Gljedala ja to na filmu, u Meriki, pametan narod do Boga.
- Kod kuće, je li bilo kakvih običaja za te dane kod kuće?
- Sasi me positil, je. Znale su babe kod kuće na Sisvete i na Mrtvi god palit lumine… Sadaj ti, vidin ti ja na brku, ne znaš ča je lumin. To ti je obična caklena čaša, u nju se ulje vode, a unda se vrže ulja. U to se spušći dušica i zapali…
-Dušica? Kakva sad dušica?
- O Bog ti pamet rasvitlil! … Dušice su se kupovale u butigi. I unda to kod kuće sastavi i vrzi za lumin. To ti je bilo nešto od lime, nako ćoškasto, na krajima šiljasto, pa se zabodi u maće šufore sa strane, da ne propane na dno u čašu, u sredinu gre crljeni papirić kroz koga je provučem mali stinj. Kase to zapali, to ti gori dok ulje ne pogori. Eto, to ti je lumin. … Znaš ča. Meni je sadaj tebe dost. Ode ja na groblje. Aj Bog.
M. Kranjčević