OTOČAC – Eto, kao dan nam nije dosta sjećanja na pokojnike, na njihove duše, pomodarski sve više prihvaćamo i taj nekakav Halloween, Noć vještica, što se, znakovito, preklapa sa Svisvetima. Vražja posla? Može biti. Neki vele da su to samo lagane dosjetke, zabave za djecu, da se djeca raduju u odijevanje u „duhove“, u vještice, da guštaju u dubljenju tikve i pravljenju nakaza. Drugi se tome uvelike protive, ukazuju na podrijetlo te pojave, njenu amerikanizaciju i duhovne (duševne) posljedice. Kako smo i sami u nedoumici odrediti se prema Noći vještica, zamolili smo našu babu Francu upomoć, ne bi li nam otkrila imamo li i mi „konja za trku“. Zar ste sumnjali, imamo!
-Ja ne znan ča je vomu narodu, mi smo negda tikve brali i prasciman davali. Bila to praščja rana, tin se krst ni' ranil, sadaj velidu da treba i tikve ist. Konda san prase, Bože me slobodi. A sadaj uni pravidu nekve noći od višak (to je u gačanskomu dijalektu – vještica). Ma kakove viške? Narod se od toga klatil molitvon i križanjen, palil stare krpe prije Jurjeve i tiral i' od kuće, a ne k sebi prizival, slobodi nas slatki Isuse.
-A je li bilo kakvih vjerovanja u duhove, u duše?
-Kako ne! Da tebi tvoja baba ispripovida. To je meni moja baba Nanča pripovidala kaj curičkici, bilo to odavnoooooo. Veli una meni, moja baba Nanča, da je una to vidila i gotovo. A ja njoj: - Baba, ča si vidila, a? A una meni da se na svoje oči uverila, kune se i Bogon i vragon da je to sve istina, kako se na Sisvete mrtvaci iz groblja dižedu i gredu u crikvu na mašu. Kad una meni to reče, meni vlasi u zrak điknušu, ja se nakostrušila kaj petej, ma u meni i govno, da prostiš, umrlo. I pripovida meni moja baba dalje da se mrtvi iz grobov man popolnoći na Sisvete dižedu, edan po edan, a da i' ima, aaaaaaaaaaa, ne moreš i' pregljedat. I da svaki nosi zapaljenu svićicu. A pred njim da gre neki od pokojni popov, un da i' pelje u crikvu. Da ne šećedu po putu, van da gazidu po zraku, da se tla ne dotrcadu.
-Ma ne mogu vjerovati!
-Vidi sadaj, meni ne moreš verovat, a u te nove višeke veruješ! Kako tomu vratru sadaj ime, a? … Slušaj dalje: veli meni moja baba Nanča da je imala una ujca Pilju, da je ujac išal iz grada kasno popolnoć i došal do crikve, a u crikvi - svitli. Njega kopalo, kopalo, ča bi to bilo, un polako na prstiman pa odškrine vrata i gre ćirit ča se unutri dogaja. Kad uno mrtav pop drži mrtvacima mašu. I da njega pop vidil, da mu dal znak da se ne javlja i pokojne ne smeta. Un se iskral iz crikve pa se iza nekvoga zidića sakrl i čeka, čeka. Kad je maša smirila, mrtav pop iz crikve van, za njih mrtvaci, sve da po dva u redu. I jopet na groblje. Borami je, tako je meni moja baba Nanča pripovidala da je njoj njezin ujac Pilja pripovidal.
- Ovo su puste bajke …
-Ne prekidaj me! … I još narod veli da svi mrtvaci ne moredu bit na toj maši. Nima kima su noge ostale zavezane jerbo se niki ni sitil razvezat in noge u škrinji, da uni ne moredu doć. Da je to Bože slobodi i' slušat kako javčedu iz groblja i da se mora nać malo bolji dičak ki bi se subital na Sisvete po noći u groblje zać. A-aaaaa! Ča sadaj veliš?
-Strašno! …
-E, e, vidi ti. Eto ti naše domaće pripovitke, strašne i prestrašne, el de? A ti meni o Noći višak i o tikvi. Hm!!!
-A, baba Franca, a gdje je to bilo? U komu mjestu je to bilo što je tebi tvoja baba Nanča pričala?
-Una ti je iz Konpolja, iz Gorinjega sela, znaš…
-Aaaaa, sada mi je sve jasno, dakako.
Eto, ovo su autentična tradicijska vjerovanja vezana za Svisvete, „made in Croatia“, „product of Kompolje“. Strašna, strašnija od Halloweena, zar ne? Pa ako vapimo za nečim strašnim, što ovome nedostaje? Samo to što je hrvatsko tradicijsko vjerovanje? Može biti.
M. Kranjčević