ŠVICA/ LIPOVLJE – Jučer smo uspjeli nekako s našom babom Francom postići kompromis (ona bi kazala: ni po tvomu, ni po momu) oko njenih prisjećanja koja se vežu za običaje i vjerovanje puka za Božić i božićne blagdane. Nije to njoj lako, ona već toliko dugo živi, ma stoljećima, da je tih običaja i vjerovanja prešlo preko njenih leđa toliko da ih pokatkada ne može smjestiti u prostor i vrijeme. Ipak se trudila, dva praška za pecivo su je spasila od prežderavanja i žgaravice pa je iz puke zahvalnosti pristala. Ovoga puta je na redu Švica i Švičani, a njima ćemo pridodati i Lipovljane. Evo što nam je baba Franca kazala:
-Evo, kad me već pitaš da ti kažen kako je bilo u Švici. Na Badnjak uitro, man bi se, i mali i veliki,morali obut jerbo ako se man ne obujedu, dobićedu srab. A srabi bilo, Bože dragi. Mat bi dici znala reć: - Obuj se, obuj se pa ne nejdu vlašići, eli da i' srab ne će.
Edva bi dočekali dičačići da se na Badnjak razdani pa trk po selu kvocat. Žene bi i' rado u kuću pušćale, a uni bi vikali: - Kvo, kvo, kvov... kaj da su uni kvočke i da kvocadu. Red in je bilo pod stol na slamu i u miru sidit. Ako se vrpoljidu, to ni' dobro jerbo ćedu i kvočke takove bit, gnjavit jaja u nasadu i naladit jaja pa niš od pilićev. I kad bi se mirno iskvocali, onda bi in dali jabuk i lišnjakov. A ako bi u kuću došal kaj veliki čovik, ženske nisu smile u selo, to ni' bilo sritno, unda bi ta čovičina rekla vako: - Sritan van Badnjak i badnji dan. Da van Bog da svakakovoga dobra, da bi van kvočke kvocale i pilići se legli. A, odma bi pala vinenska čaša rakije, ta zaslužil je.
Dica se na Badnjak nisu smila tuć, el edno drugo, jerbo da će in u novoj godini narast čir nunde kadi su drugoga opatrnuli.
Ženske su za Badnjak misile krunčicu, to san ti čera rekla ča je, ta krunčica je bila lipo išarana kurdelicami od testa, nako sve je izgljedalo kaj da krunčica po sebi ima kakovu mrižicu, e. U sredinu su znale žene vrć tri-četire sviće za mrtve, slobodi nas Ime Isusovo. Te sviće bi palili tekar svečera i molili se za pokojne. A krunčica se ni' ila man, tekar na Novo leto.
Švičani su pazili na svoju marvu, marva in je bila sve. I nju je trebalo neko zaštitit od kakovoga zla. Zato je planinka na Badnjak zela iz svakoga stoga ku slanju sena ili slame, to na Božić blagoslovila svićenon vosdon i dala ga blagu da poi. Kad bi blago to poilo, niš mu dogodine ni' moglo naudit, osin ako se diteline ne napase i ne nadme. Tote slanjke ne pomažedu.
E, unda, slušaj vako, prije neg bi se šlo na polnočicu, dobro si čul – na polnočicu, danaske svi divanidu „polnoćka“ il „ponoćka“, kakova „polnoćka“, u Švici je to bila polnočica; prije neg na polnočicu krene zame perač i obisi ga van na slivu i veli: - Ovo nek bude lovcu pile. El taj perač. Tako su pilići spašeni od lovca (objasnili smo već što je babi Franci „lovac“).
U Švici se tekar na Božić na stol mećal frtanj, to je bil obal šupalj kolač, a u škulju u sredinu se mećala čaša sa žiton i tri svićice. Ispod ruba (to smo u prošlom tekstu objasnili što je) su ženske mećale po šaku žita za bolji rod dogodine. A sviće su gasili vinon. Kako sviće ne bi do kraja pogorile za ve svete dane, onda i' spremi pa kad bi preko leta došlo vrime (to je kod babe France pojam za – nevrijeme), zapali i' da odagnedu oblake i tršatunu.
Na Badnjak ne bi prali suđe, ostavljali bi ga nako na stolu do jutra uitro. A, Bože moj, ni' in to teško palo, kaj ni danaske mladimi ženami, po osam dan suđe sabiredu i u kadu vržedu, pa kad se nema u čemu ist, tekar unda peredu.
Unda, unda su svečera na Badnjak, kad pušći blago da se na skeli naliči vode, progonili ga kroz sviće, edno dite stani na ednu stranu vrat, drugo na drugu, a neki tira marvu u štalu, a baba svićenon vodom blagoslivlje. To ti je za sriću i zdravlje u blagu, znaš.
Ni' bilo dobro da na Božić žensko prvo dojde u kuću, ni' bilo sritno. Vajk je bolje da muško dojde, pa makon bilo i dite. A ako bi, ne daj ti Bože, došlo žensko, unda bi druge godine sikire iz držalic ispadale i sikire od drveta odbijale pa je ki mogal i nastradat, ne daj Bože.
Tako ti je to bilo u Švici. A sadaj da ti kažen kako je bilo u Liplju. Slušaj sad.
Na Badnjak se ne smi vrć ni mrvica kruva u zube a da se prije krst ne umije. Ako ne bi tako napravil, dogodine ćedu tice poist sve žito i eto ti štete.
Božićni kolač ni' stal na stolu van bi ga obisili na kljin na zidu. Tako je moral bit obišen sve do Nove godine, unda su ga Lipovljani lomili i dilili medase.
Još su imali i vakove običaje sa svićami, edna ili više svić moralo je gorit od polnočice pa do maše na Božić. Edna je bila naminjena pokojnima, a druga za sriću blaga.
Na stol za Božić ženske bi mećale žita, od svake vrsti baren maću šačicu. Nakon ča se stol blagoslovil, planinka bi to žito micala i smišala ga odakljen ga je i zela jerbo će to sime tako bolje rodit.
A pod stol bi znali vrć sikiru, da ne ispada iz držalice, eli.
Ima još nešto, pod rub se mećal brus, a to je bilo ne daj Bože kase ki razboli. Ako bi koga bolest siću vetra spopala, unda bi tin bruson prekrižili i un bi ozdravil. Zato se brus vajk mećalo.
Lug od ognja kaj se ognji na Božić bi se kraju mical i čuval sve do prolića kase sije lan i sadi zelje, da bolji rod bude.
Išlo se Božić čestit, to je najbolje bilo da bude muško, nikako ženski vratar. Čin muško preko praga pani, man mu daj kantrigu da uz vrata mirno sidi kako bi kvočke mirno na jajima ležale. A taj veli vako: - Faljen Isus i Marija, na zdravlje van došli Adam i Eva, duša za spasenje, telo za zdravljenje! Ako je, ne daj Bože, došlo prvo žensko, unda sikirami ne će pomoć ni na sikira ka je pod stol dospila, sikire ćedu ispadat iz držalic cele godine.
A kase speci pečenka za Božić, kase oladi, skini je s ražnja. Gospodar bi unda zel ražanj i uprl njin u dvorišće od konšije. Ako to ne bi učinil, vuk će napadat njegove ovce, a vako će konšijine...
Nije na bilo posve jasno ovo posljednje. Ako je jedan gospodar upro ražnjem u susjedovo dvorište, a susjed opet u njegovo dvorište, znači li to da će vuk sljedeće godine vječno gladovati. Kad smo to izvoljeli priupitati našu babu Francu, ona je ljutito frknula nosom i dobacila: - Odi ti od mene u iljadu vragov, neš ti mene tentat, znaš! – digla se i otišla. I sada je veliko pitanje hoćemo li je ponovo uspjeti dobiti za Ćoviće. Možda nekako uspijemo.
M. Kranjčević