PROZOR/ DUBRAVA (OTOČKA) – Kako već božićni blagdani odmiču, odnosno primiču se svomu kraju, a približavaju se novogodišnji blagdani, valja završiti ciklus napisa o božićnim običajima i vjerovanjima u Gackoj. Pritom smo obilato koristili stoljetna sjećanja naše babe France, no ni ona se za sva sela nije mogla sjetiti. Tako nam je ostalo Lešće, pa Sinac, Ramljani, Kuterevo, Dabar, a i sam Otočac nije došao na svoje, osim Dubrave Otočke. A i to je barem nešto.
Naša baba Franca je s osobitim užitkom govorila o običajima i vjerovanjima u Prozoru. Toliko se raznježila da je znala otploviti mnogo dalje nego što je naša tema, pa smo je blago morali vraćati na našu temu, da nam se ne uvrijedi, a njoj malo fali, brzo se „oštima“, kako bi sama kazala. Staro, pa to ti je.
-Prozor ti je blizu grada, el, Otošca, pa su se Prozorani ugljedali u građane, a unda zbogon običaji i verovanja. Al, fala Bogu i Majki Božjoj, narod ni' puno u škole išal pa su babe i dedi bili učteljice i učtelji, uni pripovidali, a mi mladi vatali, njeve besede smo pili kaj vodu da pijemo. Nu! ... Sadaj da prejdemo na to ča tebe zanima.
Kad bi se čeljad na Badnjak uitro rasanila, man su čerapine svi morali odma obut jerbo će in noge cele godine bit u ranami, a nog je trebalo više neg danaske. To ti je značilo dajdu cele godine poskakevat od natučkov il naboja (morali smo tražiti pojašnjenje što je to natučak ili naboj, to je zagnojenje ispod debele kože tabana, nastao udarcem ili ubodom, veoma bolno i dugotrajno).
Na Badnjak mat ni' smila divu tuć jerbo bi unda dobili čire. Ni dica med sobon se nisu na Badnjak smila tuđ, isto zbog čirov. A negda je narod imal čirov, nema noga ki ni' goil nekoliko čirev godišnje, e.
Ženske su na Badnjak pripremale stol, kad je stol došal u modu. Dok ni' bilo stola, bila je stolica (baba Franca nam je pojasnila da to nije stolac, već okrugli stol koji je imao niske nožice, za kojim se jelo, a nakon jela se uklanjao i vješao o klin na zidu), a pod rub meći svakakovoga žita. To žito je bilo ispod ruba celi blagdanov. A na vrv stola je bila krunčica, to znaš, za nekoga ki sidi kaj drvo drveno, il se ne miče nikudaj, za takovoga se veli da sidi kaj krunčica. Krunčica se ni' ila ni za Božić ni za Novu godinu, van na Sveta tri kralja.
U prozoru se kitil bor, to siguro došlo iz grada, el Otošca. Al ni' se sikla jelvica kaj danaske, van pojdi u goru, osici granu od jelve ili šmrike, donesi kući, zadeni za gredu pod plafonon i to ti je to. Na tu granu su matere višale maće crljene jabučice, takovi danaske više nema, i obisi na konac kaj keksić na mašinu.
Vidi vako, na Badnjak uveče gospodar je zel koš od sena i pravo u kotarinu, negda su se zimski stozi zdivali u vani, u šajer je malo sena moglo stat, a ti stozi, to ti se zvalo kotarina, znan da ne znaš pa da znaš. Un bi zato iz svakoga stoga načupal sena, da koš bude pun i unesal u dvorišće. Kad bi se narod vrnul il polnočice, man se išlo u štalu to seno razbacat blagu da pui. Jerbo ako je ki drugi načupal tuje kotarine, el ukral sena, marva ne bi napredovala. Al ako si sam to napravil, konšija ti ni' mogal niš, ma koliko čupal tvoga sena. I dok gospodar razbacuje seno, neki iz kuće s upaljenon svićicom oblazi oko marve, a obično baba škropi svićenon vodon. Babe su bile za to, kaj popi. Tekar nakon ča su to obavili, gre se u kuću i more ist. Obično je već pečenka spečena, već se zerkicu proladila i more se ist, post je pasal. Al se mora u zube vrć najprvo komadić kruva, pa tekar unda pečenka jer ako ne bi bilo tako, to bi moglo blagu naškodit, pa čij si unda.
A od badnjaka, kaj gori na ognjišću na Badnjak, zimlje se žeravka i meće kraju, svaka se naminjuje ednomu žitu, i unda se gljeda kaj će se najprvo ugasit i u ugljen stvorit. Nunde kadi se žeravka pretvorila u ugljen, tomu žitu roda ni', a nunde kadi se sve u lug pretvorilo, e tote će roda bit.
Na sam Božić, al prije neg sunce grane, neki iz kuće mora zet tri čavla i trk na guvno. I zabija čavle u stožar. Dok un to dela, neki iz kuće mora pitat: - Ča to radiš? A vaj mu odgovara: - Zabijan lovcu noge da živad ne bere. I tako se mora triput pitat i triput odgovarat i unda je živad dogodine sigura od lovca.
A da bi se živad držala cele godine u vrpi, planinka metne zakovčan kaiš na guvno i unutra nasiplje žita, to da se živad ne rasipuje i da se cele godine u vrpi drži.
Kase pečenka skine s ražnja, more to bit janješće, a more i prasešce, unda gospodar, il ki drugi muški, zame ražanj i uperi ga u drugo selo. To siću toga da lovac ne dolazi na živad, već će unda lovac živad nosit iz toga sela.
Kad se î, a to se računa od Božića i dva-tri dana kašnje Božića, na stolu vajk mora gorit svića. Nju se mora gasit kapljicami vina, kase gasi unda una jako dimi i prema komu za stolon dim gre, taj je gotov, taj će najprvo iz kuće umrit. A žito u komu je bila zabodena svića, una se spravi i sije dogodine za svetu Luciju.
Iz božićnoga stola se ne smi niš bacat, grijota, sve se te mrvice poberedu i dadu kravi ka se bude prva telila.
A od trešćić ke nisu na božićne dane fort izgorile, nji se spremi i na njimi se zakuva mliko mladovne krave. ... Ne znaš ča je mladovna krava? O, Bože, ča ja tebe svačemu ne ću morat učit. To ti je, beno, no mliko ko se prvo umuze kase krava oteli, el.
E a u čestitanju, tote su Prozorani volili da bude prvo muško, pa makon bil dičačić od naramka. Ako se već vratar ženski prvi pokazal i došal, unda ćedu se dogodine sikire tupit i zube dobivat. Al ako je bilo prvo muško, to je bilo dobro, sikire su sigure. Al ki god da dojde čestitat Božić, mora mirno sidit za stolon jerbo će kvočke bolje kvocat i piliće izligat.
A jutra dan, na Stipanju, Prozorani su išli u kolijane. Išli bi čestitat u selo. Kad bi kolijani došli, nji se častilo i š njimi pivalo božićne pisme. A o šikalcima i malin šikalcima ti ne ću pripovidat pa da se na glavu nasadiš. Eto tako.
Da ti i to kažen, evo u otočkoj Dubravi su verovali da se na Badnjak moglo čut kako blago pripovida. Ča se čudiš, e, e, pripovida, pripovida, vako kaj ja i ti, samo ča krst ne more čut. Jedino kad more čut je na Badnjak uveče, ali ako uza se ima sime od bujadi, unda more čut. Inače nikako.
Našoj babi Franci smo pojasnili da bujad nema sjemena, našto se ona zagonetno nasmiješila i samo nadodala: - Ta pametan si, a nisan ni ja munjena.
-I još da ti kažen, kad bi se uveče na Badnjak vičeralo, u Dubravi bi se od noga ča bi ostalo na stolu išlo u štalo i mazalo volima šije, da i' jaram ne tuče. Eto tako su uni svoje vole čuvali. Bilo, jadan, negda puna kuća naroda, pa odredi ednu curu da u drvenu zdelu metne žlice i da leti oko kuće i viče: - Piju piju. A drugi iz kuće je kaj pitadu: - Ča to delaš? A una njimi odgovara: - Nosin lovcu rane, ča će reć da in dogodine ne će lovac piliće brat.
Naša baba Franca je tako završila svoja sjećanja na običaje i vjerovanja vezane za Božić i božićne blagdane. Ako bude sreće,možda ćemo uspjeti što doznati o novogodišnjim običajima. Trebat će dosta takta, ali i sreće.
M. Kranjčević