OTOČAC – Eto, dok još traju ti sveti dani, a oni će završiti upravo Bogojavljanjem, posjetili smo našu babu Francu. Ostalo toga od blagdana kolača, nitko ih ne će, pa da se ne bace. A ona, baba Franca, uživa u kolačima. Jer njoj ne smeta ako su malo dulje odstajali, ako su se stvrdnuli, kako ona sama za sebe veli, „bi u meni crtalo prokuvalo“. Jaka je želudca. A za one manje upućene „crtalo“ je dio pluga, zapravo pod oštrim kutom postavljen nož ili sječivo koje para ledinu okomito, dok je lemeš reže vodoravno i tako nastaje brazda. Kad smo iz ganka otvorili vrata, zatekli smo babu Francu „uz šparket“, nešto kuha. Nosom smo osjetili i što kuha.
-O, baba, kuhaš ti meso i zelje, ha?
Čudnovato nas je pogledala, nekoliko puta trepnula, otresla glavom i dala do znanja da nije razumjela. Začudili smo se, što je u našem pitanju bilo nejasno, ili nelogično?
-Pa dobro si čula, koliko se u tvoj lonac razumijemo, ti kuhaš zelje i meso, ili, ako baš hoćeš, kupus i meso.
-Ja ne! – bila je rezolutna. – Odakljen tebi da ja kuvan to. Ja to, ča ti veliš, ne znan kuvat, nit san igda kuvala.
Sada smo i sami ostali zbunjeni. Ma kako nije kuhala? Oduvijek je kuhala, ma to joj je bila glavna i najmilija zimska hrana.
-A što onda kuhaš, ako ne zelje i meso?
-Aaaaaa, to ti ja kuvan ... mrs.
-Pa što to nije isto? – nikako nismo mogli pohvatati njene končiće.
-A ni', ni'. Ja pok znan za se, ja kuvan mrs. A ti kuvaj zelje i meso, ili kako tebi milo dojde kad kažeš kupusa imesa.
-Ali, u čemu je razlika? – inzistiramo dalje i želimo stvari istjerati na čistac.
-U imenu je razlika! U imenu, u ničemu drugomu.
I onda je ona nama rasplela priču o našoj narodnoj tradiciji, od one u domaćemu kulinarstvu, skromnomu, ali ipak kulinarstvu, pa do one jezične tradicije, koja je jednako tako tradicija kao i svaka druga, i koju valja čuvati i očuvati.
-Da ja tebi, tako tutukaston, razbistrin. Znaš i sam da na Sveta tri kralja namirujen trista pedeset godin i da dugo pantin. Pok ja znan zase, a pantin kako je moja baba divanila, vajk se kuval „mrs“. Kasi rekal da kuvaš mrs, man se znalo da se kuva kiselo zelje i dimljeno meso i slanina. Niš drugo. Drugoga mrsa ni' bilo. Mrs ni' bil „masnoća“, kako ti veliš, il mast, to ni' bil „mrs“. Mogle su bit mrsne ruke (rećemo kase kolje prasce), mogal je bit mrsan brk (to ti se veli za 'ne ki su imali ča puist, ki su bili obilati), cure su imale mrsne kose jerbo su i' masti mazale da i' lakše moredu raščešljat. ... Ča bi još moglo bit mrsno? ... E da, za nekoga se more reć da je „ostal mrsni šak“ ako se nečega domanul, domogal, iskoristil bez velikog rada. Ali mrs, e to ti je samo edno ilo, i nema drugoga.
Morali smo ustuknuti pred babom Francom, njeno sjećanje seže daleko u prošlost, nije „iskavarena“ školovanjem, nigdje nije putovala ni duže boravila van svoga sela, pa valjda ima pravo. Autentična je, a autentika tradiciji dušu daje. Morali smo se s njome složiti da je vrijedno čuvati tradiciju i u dijalektima hrvatskoga jezika, pa tako i u gačanskom poddijalektu ikavsko-ekavskog dijalekta čakavskoga narječja. Kad smo malo uključili mozak došli smo do zaključka da se doista sve manje kuva „mrs“, a sve češće „meso i zelje“, a kako to drugačije protumačiti nego utjecajem štokavskog podijalekta na čakavki u regiji Gackoj.
Ali da ne bi samo stali na tome, zapitali smo našu babu Francu koliko je „mrs“ bilo „štimano ilo“ (za manje upućene – cijenjeno jelo).
-Iza pečenke to ti je prvo ilo po redu. Kad kuvaš mrs, more ti u goste doć bilo ki. Skuvaš mrsa i krunpira ucelo, skreneš u zdelu i moreš u goste zvat koga oš. Jerbo se negda mrs skrićal (pretresao) u veliku, najčešće drvenu zdelu, moglo i u zemljenu, pa š njin na stol. ... Eto, sadaj baš pop gre po kućami, nunde kadi bi pop il, a ni' il baš svagdi, znalo se u koj kući î, moglo ga se dočekat s kuvanin mrson. Ma i biškupa! ... I još da ti nešto kažen, to ti siguro ne znaš, kad bi se pirovalo vako u zimsko vrime, i za pir bi se kuval mrs i med svate š njin. Sačuvaj lebar, lipo i' sasici, unda slanine od obrazine, 'ne crljenkaste, pa debele slanine, isto lipo sariži, pa pečenice. Na pladnjenku u sredinu vrzi kuvano zelje, okolo naokolo zelja obiljen kuvan krunpir, a po zelju poslaži kuvano meso i slaninu. A, ča veliš? Ča bi bilo da ki danaske mrs skuva za pir? Na primer u Esplanadi, a? Bil to bil štos, a? Ja mislin da bi, pa ti reci ča oš. Dvi muve odedanput, tradicija u kuvanju, tradicija u jeziku. ... Mučiš? Muči ti muči, ja tiran svoje, pa ti divani ča oš –otišla je ocijediti skuhani krumpir „ucelo“ preko ganka i pozvala nas na objed „mrsa“.
I doista, zašto se sve više kuha „meso i zelje“, a sve manje „mrs“?
M. Kranjčević