OTOČAC – Znamo da ne ćete vjerovati, ali naša baba Franca je imala ovih blagdana goste. Da, da, i to ne bilo kakve, već iz roda, došli iz velikoga grada. Nije ona baš time bila oduševljena, ona takve goste iz roda naziva „moi partizani“. Učinilo nam se to spočetka čudno, zašto baš partizani, pa nam je pojasnila da su za vrijeme Drugoga svjetskog rata takvi bili partizani, „sve odnesešu, sve oplindrašu“. Navodno je ona imala s njima, partizanima, gadnih okapanja jer je ta „narodna vojska“ doista otimala ljudima sve što joj je trebalo. Naročito je se babi Franci usjeklo u sjećanje nemila scena, veli ona da je to bilo negdje 1943., partizani upali u selo, jedan od njih je iz njene staje izveo na ularu njenu diku i ponos, njenog konja Zekana. Nekakva mlada partizanka, „šmrka edna“, kako je baba Franca krstila, prebacila nekakvu deku na Zekana, uzjahala i – „ode Zekan za batalijunon“. Nikad ga više nije vidjela, a bome ni prežalila. O svemu drugome što su joj partizani odnijeli, baba ne voli govoriti, uglavnom iza njih je kuća ostajala prazna. Pa je s tim partizanima ona usporedila i svoj rod koji kad dođe sve odnese, sve mu je fino, i dobro, i zdravo, već kakvo li je. Zato ona ne voli goste, posebno one iz roda, ali što ćeš, što možeš, red je potrpjeti i takve.
Doduše, nema baba Franca novoga Zekana, a i što bi joj, vjerojatno ovi novi „partizani“ ga ne bi ni htjeli da ga ima, pa su joj se zamjerili na jednoj drugoj stvari. Pitali smo je najljubaznije što smo mogli, o čemu se radi.
-Da ti vidiš, dragi moj, ne budi ti potuženo, koliko je to prodrto...
Nismo razumjeli što su oni njoj poderali, što su probušili, pa smo je pitali.
-Kati velin da je to prodrto, da te Bog sačuva. ... Jopet ti gljedaš u me kaj tele u šarena vrata, to ti, jadan, znači da je to šuplje...
Aha, tu smo, ipak se radi o nekakvim rupama.
-Ma kakov, kakove škulje ti spominješ? Kad je neki šupalj, unda ti to znači da je oblaporan.
Što god da nam je nastavila objašnjavati, a sve je to kod nje ličilo poput englesko-engleskoga rječnika, dakle jedan pojam objašnjavaš drugim pojmovima istoga jezika. Ali što je to „oblaporan“, pitanje je sad.
-Vidi vako, jadna ti san ja s tobon kad niš ne razumiš, a namo se oćeš kako imaš velike škole ... to ti znači ... to ti znači da je išć.
Što je ona dalje nastavila objašnjavati u svomu i na svomu čakavskomu gačanskom dijalektu, stvar je postajala sve nerazumljivija.
-Aha, saš ti razumit, to ti znači da i' vrag ne bi zadramil ...
Odustali smo, što dalje to gore i teže, očito se naša baba htjela s nama malo poigrati i dokazati nam koliko sinonimno bogatstvo ima njen jezik, pod uvjetom da je to sve nešto što karakterizira njezine „partizane“. Zato je već krenula s frazemima, računajući da će nas to navesti na pravu semantiku, pa je još upotrijebila „da bi poili vuka ili vraga pod kožon“, „da moredu puist koliko bi dva na trećega zabacili“, „da su se naili da su prston mogli napipat“, „da su se nadrli toliko da si in buvu mogal ubit na trbuvu“, bilo je tih frazema još. Konačno smo shvatili da je sve vezano za objedovanje, iliti blagovanje. Ipak smo je lijepo zamolili da nam na standardnomu hrvatskomu jeziku polagano i razumljivo objasni, i jest, objasnila nam je kako je znala i umjela („ja san ti, jadan, nepismena“), evo kako.
-Prodrt, to ti ni' od proderat ili poderat, kako ti misliš, to ti znači da je neki ... kako da ti kažen ... ma proždrljiv. Isto ti se reče i za noga ki more puno puist da je šupalj, jerbo uno ča je šuplje nigda ne moreš napunit … el ča bistrije, a? Oblaporan je naj ki se namane na ilo i ne zna prestat, išć je naj ki slatko i puno î.
-Sladokusac – ubacili smo se.
-E, taj, taj kusac, kako veliš. Eto ti na, vidiš kako je lako. Jopet 'naj ki bi puil vuka pod kožon, taj ne prebire, î česa se domane, ki jopet jako puno more puist veli se za njega da more podrit koliko dva na trećega moredu zabacit, a to ti je uno kad dva čovika tešku vriću na trećega zabacidu, el. A ki puno pui, za njega se veli da mi mu mogal buvu na trbuvu ubit, toliko mu se trbuv od rane nadme, ednako i se reče i da prston more napipat u grkljanu, toliko se naždrl. Eto ti.
Eto, tako je krajnje milozvučno, u bogatu vokabularu naša baba Franca nama pojasnila kakvi su njeni gosti „partizani“ bili. Ona je kuhala is premala domaća jela, njima sva fina da finija nisu mogla biti, zdrava da zdravija nisu mogla biti, ukusna da ukusnija nisu mogla biti, „ja vajk na noga, štrplji se, kuvaj, peci“. Znači, sve joj pojeli, „prdnuli i šli“ – dometnula je sama.
Eto, tako je to s gostima, pa i s najmilijim rodom. Dragi gosti, dobro došli, al još bolje – ošli!
M. Kranjčević