SINAC – KUD Lipa Sinac je jedno od najstarijih folklornih društava, ili bolje rečeno društava koja se bave tradicijskom pjesmom i svirkom, još malo pa će napuniti stotinu godina svoga djelovanja.
No pored pravoga i iskonskoga folklora, ovo društvo ima osjećaj i za sve ono tradicijsko, netko bi rekao „narodno“, pa tako i za rukotvorine i pojedine predmete koji polagano, ali sigurno padaju u zaborav i nestaju. Zato ih valja sačuvati i očuvati kao muzejsku zbirku jer „neprijatelj“ im je sadašnjost i suvremeni životni standard.
No, što vidimo na ovoj fotografiji? Što se tamo sve nalazi? Ono što odmah upada u oči je više vrsta vunenih predmeta, te pokoji „prteni“. Slijeva je prekrasna „suknena deka“, otkana od bijele i crne („sure“) vune, dakle bez ikakva bojanja. Ovakve „deke“ (lako se može raditi i o „konjskin ogrnjačima“ – otkanom suknenu pokrivaču koji se prebacivao preko konjskih leđa zimi kad bi konji bili na otvorenom) tkale su se „na kocke“ (na kvadratiće) i davale prelijep odnos crne, sive i bijele boje.
Iza toga je nešto bijelo „runjavo“. Moguće je da se radi o „punpanom biljcu“, ili kasnijoj inačici tkanih vunenih prekrivača. Tehnika tkanja je kao kod tkanja biljaca, samo što se „resilo“ ne bi rezalo već omatalo oko štapa i tako stvarale svojevrsne petlje. Kod „šarenic“, koje su također mogle biti „punpane“, tkalo se te petljice na otanju metalnu šipku.
Iza toga je svakako jedno sukneno tkanje zagasitijih boja. Lako može biti da je to jedna tanja „deka“ tkana također na „kocke“, no drugačijih odnosa pretkanih površina. Možda se radi i o suknu otkanom za „alju“, no čini se da je ipak za tu namjenu predebelo (pregrubo).
Slijedi potom jedno „prteno“ tkanje. Radi se o tkanju u kojemu se osnova pretkiva s izrezanim krpenim trakama, to se naziva „krpana“ ili „krpara“, no moguće je da ponegdje taj predmet ima i drugačiji naziv. Nekada su se ovakve tkanine tkale od starih krpa (da se iskoriste) i stavljale su se na tlo (na pod) jer nije bilo nikakvih drugih tepiha i podnih prekrivača. Nekada kada su „čuvarine“ (bdijenja) bile u kućama, „krpanama“ su prekrivane daske postavljene između dviju stolica, ili preko klupa, na kojima bi sjedili oni koji bi došli u „čuvarinu“.
Bijelo otkano sukno je sljedeće, radi se suknu očito namijenjenu izradi „cokalja“. Sukno se moglo otkati i u drugim bojama, mahom crnoj, suroj (sivoj), bojanoj smeđoj ili rjeđe „modroj“, a služilo je za „lače“ ili „ćurak“.
Iza toga se nalazi jedna „tepika“, „nazidanjak“, ili kako već tko taj predmet zove. To nije „šarenica“, „šarenica“ je od „dvi pole“, a ovaj predmet je od jedne. Čavlićima se pribija na zid, pored toga što ima ukrasni element, nekada je služila i kao izolacija od hladna kamenom zidana zida.
Na kraju se nalazi „klječana torba“, otkana posebnom tehnikom tkanja, zvanom „klječ“, gdje se samom potkom izrađuju šare, što kod drugih ukrasnih tkanja nije slučaj. „Klječ“ je tkanje koje daje robusnu formu, čvrsto i prilično debelo. Od ovakva „klječa“ radile su se „torbe“, „bisage“, ali i „ženski zasloni“. Pritom su bile različite šare („muštre“), za torbe su bile izuzetno sitne i složene, za „zaslone“ bogate ali s ponešto većima motivima, dok su za „bisage“ bile krajnje jednostavne, osobito za onaj dio koji je bio kontra lica i koji se prebacivao preko ramena (mahom „prugice“ uz pokoji „raščić“). Štedjelo se na vremenu izrade „klječa“. Na slici u torbi vidimo i bijele suknene „čerape“ ili „čarape“, već kako tko veli.
Od drvenih tradicijskih predmeta slijeva vidimo „kablicu“, drvenu posudu s dva uha, koja je služila nekada ljudima za razne namjene. U kablici se donosila i držala voda za piće, u kablici se pralo „suđe“ (posuđe), u kablici se „gradila i nosila meća“ prascima, kablica je mogla poslužiti za više namjena. Možda se ovdje radi o i „trouški“ ili „trovuški“, ta je bila nešto veća od „kablice“, imala je tri uha, odatle joj i naziv, a služila je ženama prilikom pranja „robe“ (rublja). U ovoj posudi se nalazi još nekoliko drvenih predmeta, no nije dobro vidljivo o čemu se radi.
Sasvim na desnoj strani nalazi se „perača“. Domaći ljudi se znaju našaliti pa kazati da je to nekadašnja „vešmašina“, a zapravo se radi o pomagalu na kojemu se pralo rublje. To je kosa daska, koja na jednoj strani ima „dvi noge“. Kosina „perače“ bi se postavila u vodu, noge su bile bliže pralji, mokro rublje bi se na „perači“ tuklo „palicon“ (neki to zovu „prakljača“), sve kako bi se uklonila nečistoća.
Eto, koliko toga iz jedne fotografije, dalo bi se još mnogo toga spomenuti, no dokle bi nas sve to onda odvelo.
Na kraju, ispričavamo se žiteljima Sinca ako je upotrijebljen pokoji naziv koji nije svojstven njihovu mjesnomu govoru. Vjerujemo da će nas oni blagonaklono na to upozoriti i napisati onako kako je to bilo (i još uvijek jest) u njihovu idiomu. Nakon toga bit ćemo svi bogatiji za nove spoznaje, a što je i svrha ovoga članka.
M.K.