Književnica Daria Roić možda nije planetarno poznata, ali u rodnom Splitu, također i u Otočcu, to sigurno jest. Kako to? Što uopće određuje spisateljsku popularnost?
Jasno je da moraš znati pisati, da moraš ponešto i objaviti, a onda se to svakako mora dopasti i nekoj publici. Iako Daria Roić piše, kako fraza kaže, „cijeloga života“, ipak iza nje ne stoje silne objavljene knjige niti pretrgavanje da se ono što piše i pošto-poto objavi.
Po struci je pravnica, počela je objavljivati 90-ih godina priče i novele u časopisu Mogućnost u izdanju Književnoga kruga Split. Objavljivala je i priče i pjesme za djecu u Smibu i Oblutku, a njezina priča o slovima ušla je i u početnicu Školske knjige za prvi razred (onda sigurno nešto vrijedi, rekli bi ljudi, kad je u školskom udžbeniku!).
Sad smo došli do onoga kako je to Daria Roić poznata Otočanima. Dakle, prošle je godine u povodu Mjeseca knjige ova književnica predstavila slikovnicu „Gdje stanuju slova“ u Narodnoj knjižnici u Otočcu. Popraćeno je to u lokalnim elektroničkim glasilima novinarskim osvrtima, pa kad danas nekome u Otočcu kažete „Daria Roić“ i „Gdje stanuju slova“, reći će vam bar „to sam negdje čuo“.
Mi smo na Dariju „naletjeli“ na sajmu Eko etno Gacka. Uz slike s motivima Gacke, izložila je slikovnicu o slovima, ali i svoju prvu zbirku novela „Drvce s juga“, objavljenu prije tri godine u izdanju Društva hrvatskih književnika (Podravsko-prigorskog ogranka Koprivnica). U časopisu Mogućnosti objavila je pak 2001. godine „Novelete s ruba grada“, u kojima je ispričala zanimljive i tople ljudske priče sa šanka (naime, Daria je i konobarila u obiteljskom kafiću Basket, kultnom sastajalištu novinara Slobodne Dalmacije). To smo pročitali „na internetu“.
Ono što nismo pročitali, nego nam je sama književnica ispričala, kratko je (tko na Eko etno može pričati Markove konake?) i zanimljivo (zbog lokalnog štiha). Porijeklom je, kaže, određena suprotnostima – majka joj je iz pitome Gacke, iz Sinca, a otac iz krša primoštenskog zaleđa. Vuku je majčini korijeni i privlače, voli ovaj kraj pa dođe kad god može.
To se vidi i po motivima slika izloženih na štandu. Njih je pak naslikao Darijin suprug Tonći Erceg. Sve je tu prepoznatljivo, na jednoj slici mlinice na Majerovu vrilu, na drugoj makovi uz Gacku, na trećoj crkvica sv. Franje i pobožan puk…
Puno je ljudi posjetilo sajam Eko etno Gacka, puno ih se zaustavilo i kod ovog štanda, baš zahvaljujući primamljivosti lokalnih motiva na slikama. Inače su masline, more i dalmatinski kamen u srži Ercegovog amaterskog slikarskog interesa, no sasvim su korektno slikarski doživljeni i gacki krajolici (u našoj galeriji fotografija vidjet ćete da je pomno slike osmotrio i dugogodišnji nastavnik likovnog odgoja u otočkoj osnovnoj školi i slikar Milan Cvitković).
Mi smo bili ipak među onima malobrojnijima koji su prelistali knjigu. Ima dosta dijalekta u njoj, kaže nam Daria. Našeg, gackog? - čudimo se. Ipak ne, dalmatinskog. Priličan broj priča napisan je splitskim idiomom.
Knjiga ima tri dijela: Lišće, Grane i Korijen, a sadrži cijelu lepezu od sentimentalnih priča do narodskih humoreski (kaže Lada Žigo u Pogovoru). Daria nam preporučuje zadnji dio, a kad smo zavirili na kraj, nalazimo prozne minijature iz kafića Basket, u pogovoru se kaže da je to „prava mala dalmatinska vicoteka“.
U priči „Naš tango za Marija“ prepoznajemo i Sinac. Ili se varamo?
M.K.G.