OTOČAC – U četvrtak večer je u velikoj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta Amatersko kazalište Arupium iz Otočca publici priredilo svečanost uprizorenjem drame Milana Begovića Bez trećega. Radi se o drami, veoma staroj, nastaloj sada već davne 1926. godine, a koja problematizira ljubav i ljubomoru, ta vječna tema, koju je autor vezao uz tragičnost Prvoga svjetskog rata.
Zapravo radi se o drami, komornoj drami, u kojoj se pojavljuju dva lika, muški i ženski, i tek sporadično treći ženski lik. Redateljica ove drame, prof. Snježana Orešković, smjelo se odlučila za uprizorenje ove drame. Naime, komorne drame, kako im i sam naziv kaže, su zatvorene, s reduciranim brojem likova, s oskudnim scenskim pokretima glumaca, s naglascima na unutarnjem stanju likova, pune dijaloga i monogola, gdje je sva pažnja usmjerena na usložnjeni dijalog. S jedne strane to naoko može izgledati mnogo jednostavnije nego postaviti kazališni komad s više, s mnogo likova, no tu je i svojevrsna opasnost da se u komornoj drami kiksa, da se ne dobije ono što je autor kanio poručiti, da izvedba pređe u dosadu. Orešković je, posve svjesna toga, „srezala“ radnju na sat vremena predstave, premda je originalna drama mnogo dulja (uostalom koja drama je ikada integralno izvedena?). Pritom je zadržala sva tri čina i bit same radnje da je publika može razumjeti.
Ova redateljičina intervencija je bila, gotovo bi se moglo reći, posve primjerena, drama je trajala sat vremena, da je potrajala nešto dulje vjerojatno bi se izgubila ona napetost koju je ovako dobila. I pitanje je bi li (neprofesionalni) glumci u tom slučaju mogli zadržati postignutu razinu glume. To se osjetilo i po publici (dvorana je bila puna), koja „nije šuškala“, koja je s pomnjom pratila veoma dinamične dijaloge. Bilo je tu i tamo (tek dva neuspjela pokušaja) nekakvog cereka, no to se, srećom nije razvilo, a nije ni smjelo jer se ne radi o komediji, već o drami s tragičnim svršetkom. Čak publika nije pljeskala nakon završetka svakog čina, kao da je bila na koncertu ozbiljne glazbe gdje se između stavaka inače ne aplaudira.
Što se tiče glumaca, muški lik Marka Barića utjelovio je već otočkoj publici dobro poznati amaterski glumac Dario Eror. Suvereno je vladao svojim likom, nije tu bilo „proklizavanja“, bio je posve uvjerljiv iako ga od glavnog lika dijele decenije života. Ako se već nešto mora primijetiti onda se može reći da je „deranje“ moglo biti nešto iznijansiranije i zvučno različitije, no to je tako sitan stvar da je ne treba uzimati kao neki problem. Svakako da mu je ovo dosad bila najbolja uloga do sada.
A što se tiče ženskog lika, Gige Barićeve, koju je „upila“ doista mlada amaterska glumica Marija Rubčić, mora se reći da je njena pojava bilo pravo osvježenje. Još više ako se zna da se radi o mladoj djevojci, maturantici, koja nije mogla imati nikakvo iskustvo udane žene da bi tako lako ušla u Gigin lik. I koja se prvi puta pojavljuje na pozornici. To treba respektirati, mnogo iskusnijim glumicama bi to bio i te kakav izazov, no trema je „nije pojela“, odnosno nije se barem osjetila. Sve to njoj nije smetalo, lik Gige, kao nesretne žene, koja je izgubila muža već na dan svoga vjenčanja, i koja ga je dobila nazad nakon nekih sedam ili osam godina kao ljubomorna muškarca, dobro se s tim likom nosila, dokazujući svoje poštenje i svu svoju tragičnost jedne žene (crne ili bijele udovice, ni sama nije znala što od toga jest). Ono što je bilo nadasve zaprepašćujuće kod tako mlade djevojke je njena ekspresija lica, po kojemu su se točno mogla pratiti njena unutarnja raspoloženja i hrvanja kroz koja prolazi. To je nešto što se na otočkoj pozornici moglo po prvi puta vidjeti. Opet, ako se nešto sitno mora zamijetiti, to je pokatkada nekoordinirano afektiranje rukama (ali nije lako nositi lik s tim obiljem teksta i imati svakog časa na umu što činiti s rukama) i pokoje patetično iskakanje. Nikakav grijeh, događa se to i profesionalnim glumcima.
Ovdje zbog korektnosti treba spomenici i druge sudionike u ovoj drami, to je Gabrijala Kovačić kao Franciska (lik služavke nije dopustio veću glumačku kreaciju) i inspicijent Tomislav Bunjevčević.
Na kraju valja kazati da je ovo bila najbolje režirana drama uopće u Amaterskom kazalištu Arupium do sada. Ne bi je se postidjeli ni ansambli s većim, dužim i profesionalnijim iskustvima. Redateljica Orešković je imala poseban poriv da to učini, da uprizori ovu dramu, kako bi dala priliku glumcima, i Eroru, i Rubčić, da se iskažu pred gačanskom i inom publikom jer će ih životni putevi već ove godine otrgnuti iz ove sredine. Eror po prirodi svoga zvanja više ne će moći sudjelovati u amaterskom kazalištu, a Rubčić će „zarobiti“ studij.
Svakako da je prikazana drama bila prava kazališna poslastica i izazov svima naknadnim kazališnim uprizorenjima.
M.Kranjčević