OTOČAC – Već smo nešto pisali o oštećenju freske Kraljica mira, naslikane na zidu sakristije crkve Presvetog Trojstva i zle ruke koja ju je 1922. g. pokušala uništiti zalijevanjem tintom, odnosno pokušajem obnove ili izrade replike u današnje vrijeme. Kako je naznačenom, autor freske je bio Čeh Maxmilijan Duchek, poznati češki slikar i freskar.
No nije bio ovo jedino Duchekovo djelo u Otočcu, a koje se odnosilo na memoriju palih domobrana 79. Jelačićeve pješačke pukovnije (otočke) u Velikom ratu. Duchek je autor i „oltara“ na otočkom groblju u Dubravi, čiji tužni ostatci i danas tamo stoje.
Naime, taj „oltar“, koji to nikako nije, ali narod valjda asocira na takvo nešto pa ga tako i prozva, bio je podignut kao sjećanje na poginule pripadnike spomenute Jelačićeve pukovnije. Prije svega to je bio građevinski zahvat. Od fino obrađena (tesana) kamena podignut je „retabl“, a u središnjoj plohi je autor naslikao poginulog junaka i tužne roditelje, u narodnoj nošnji, koji za njim žaluju. Zapravo se radi o alegorijskom prikazu scene hrvatskog povijesnog usuda ratnih stradanja u Velikom ratu. U sredini se još uvijek prepoznaje ženski lik (Povijest) s knjigom u ruci u koju je upisano Historia 1914.-1918., a niže s lijeve strane još se nazire lik anđelića.
A što je s donjim dijelom freske? Njega nema, neki bi rekli da je vrijeme (atmosferilije) učinilo svoje, da je žbuka, a time i slika otpala. Drugi bi rekli da je freska devastirana u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada su partizani na otočkom groblju 1943. strijeljali otočke domoljube i nevine građane, pobacavši ih u iskopani kanal uz živicu groblja. Je li tomu bilo tako? Što se tiče mjesta strijeljanja, to može biti, ali to nije glavni uzrok uništenja freske.
Naime, kako nam o tome svjedoči Lički Hrvat, u isto vrijeme kada je oštećena freska Kraljica mira, a to je bilo 3. kolovoza 1922. g., iste noći je uništena i freska na „oltaru“. Evo što o tome piše Lički Hrvat:
Iste noći na vojničkom groblju, porušen i silno oštećen spomenik, koji je bio podignut 1918. god. palim junacima, a izradio ga je isti umjetnik Duchek.
Ovaj najnoviji čin fašističke bagaže, duboko se kosnuo svakog, a osobito Hrv. seljačkog naroda, pa je ogorčenje podpuno opravdano.
Eto, to učiniše jugosokolaši, dokle se zla ruka mogla doseći, uz svesrdnu podršku pravoslavnog življa u Otočcu i okolici.
Također je poslije svršetka Velikog rata uništen i velebni spomenik pripadnicima 79. Jelačićeve pukovnije u gradskom parku, ali o tome nekom drugom prigodom.
A obzir i poštovanje prema predcima, prema povijesnom i kulturnom naslijeđu obvezuje. Koga obvezuje? Sve nas obvezuje. I u današnje vrijeme da se sačuva što se može sačuvati i da se obnovi sve što se može obnoviti. Postoji crno-bijela fotografija „oltara“, ispred koje pozira i sam autor Duchek. No obnova oltara je prije svega građevinski poduhvat, treba projekt sanacije, treba razgraditi kamen po kamen, treba ponovo uzidati monument i klesanim kamenom dograditi ono što je vremenom otpalo, a onda i replicirati samu fresku, što ne bi trebao biti neki problem s obzirom na veličinu površine i poznati sadržaj. Vjerujemo da bi time otočko groblje dobilo važan spomenik kulture.
Krucijalno je pitanje ima li za to volje i jesmo li na razini zadatka? A dok se ne dobije odgovor na to, vrijeme čini svoje. Najgore što bi se moglo dogoditi je da neka mudra glavica odluči da spomenik treba srušiti (lijepa li tesana kamena za ugraditi u kakvu vikendicu, zar ne?) i teren poravnati. Ništa lakše i - ništa jadnije.
M.K.