OTOČAC – Zakon o hrvatskom jeziku je valjda ušao u proceduru donošenja. A čim se to spomenulo da je zakon inicirala Matica hrvatska, odmah su krenuli napadi kako je to nepotrebno, kako je to kontraproduktivno, kako to ne će riješiti ni jedan problem, jednostavno kako takav zakon ne treba. A to što ga imaju brojne (moćne i ugledne) europske zemlje, to se jednostavno prešućuje, već se ističe nekoliko onih koje zakona o jeziku nemaju.
I sada se postavlja pitanje treba li nam takav zakon? Sudeći po rezultatima državne mature, vidljivo je da je znanje maturanata iz hrvatskoga jezika svakom godinom sve slabije i slabije, da „briljiraju“ u engleskome jeziku. A profesori znaju zašto je to tako, hrvatskome jeziku se već godinama, bolje reći desetljećima, posvećuje sve manja i manja pozornost, broj sati se smanjuje. I rezultat je tu, pa se mi kao čudimo tome.
No, odmaknimo se od zakona o jeziku i primijetimo što možemo lako primijetiti. Bio je nedavno na prostoru Gacke jedan veleban skup, povod sada nije primaran, na kojem je trebalo pozdraviti uglednike i nazočnike. Čovjek bi pomislio, pa ništa lakše! Ali, nije tako izgledalo, bilo je to tako teško za čuti, paralo je uši, kao da je konferansje u najmanju ruku Mađar (da se Mađari ne uvrijede) koji se ne snalazi ponajbolje s padežima.
Iako je trebalo imena i prezimena deklinirati, to se nije dogodilo. Bilo je to otprilike ovako (imena i prezimena su za ovaj tekst izmišljena): pozdravljamo predsjednika Mato Jurić, pozdravljamo izaslanika Ivan Jurković, pozdravljamo voditelja Nikola Tomljenović ... Dakle, ime i prezime je u nominativu, konferansje nije imao potrebu deklinirati ni ime, a kamoli prezime. Ispada da se poslužio tehnikom društvenih mreža jer tamo ako se spomene neka osoba koja je upisana i memorirana, sustav joj izbaci ime i prezime, naravno u nominativu. I to modrim pismom. Jesmo li olako prihvatili tu, recimo otvoreno, nedopustivu tehniku nedekliniranja imena i prezimena? Čini se da jesmo. Karakteristika je to nekih stranih jezika, no ne i hrvatskoga. Čak se i strana imena i (muška) prezimena trebaju deklinirati, a kamoli domaća.
U nekim slučajevima se ime još možda i deklinira, ali prezime ne. Npr.: čast na nam je pozdraviti Petra Zdravković, ili Marijana Kostelac... Kao da se radi o ženskim imenima (i prezimenima), gdje se u pravilu prezime žene ne deklinira (osim ako ne završava samoglasnikom a, kada se može ali i ne mora deklinirati). Kao primjer koji može dovesti do zabune neka posluži ovaj: s Ivanom Kostelac otišao sam ... Kako je napisano, Ivana Kostelac je žena, da je napisano s Ivanom Kostelcem, onda bi se znalo da se radi o muškarcu. Dalo bi se tih primjera još navesti, ali bi nas to predaleko odvelo.
Naravno da zakon o hrvatskom jeziku ne će moći sve ovo porješavati, ili uopće ne će moći, ali da nam je jezik na niskim granama, to svakako jest. I ono što je najstrašnije, to prihvaćamo i to nam nimalo ne smeta.
M.K.