OTOČAC – Sinoć je u Gackomu pučkom otvorenom učilištu predstavljena fotomonografija Sakralna baština Grada Otočca čije autorstvo potpisuje u tekstu Marija Uzelac, kustosica Muzeja Gacke i u fotografiji Goran Vranić.
Zanimanje za ovu monografiju je za otočke prilike bilo sasvim pristojno, čak bi se moglo kazati i da je bilo veliko, dvorana je bila popunjena publikom različita profila i inetresovanja, od srednjoškolaca pa do onih starije dobi, ali kojima je Gacka i Otočac na srcu. Naravno da se svećenstvo odazvalo kao malo kada, ipak se radi o – sakralnoj baštini.
Predstavljanje ove knjige moderirala je Snježana Bogdanić, voditeljica Muzeja, koja je u uvodnom izlaganju istakla da je monografija rezultat sustavnoga dvogodišnjeg rada, što istraživanja, a što snimanja, čemu se je prepustila autorica teksta Marija Uzelac. Naglasila je da je ovo prva knjiga koja se sustavno bavi otočkom sakralnom baštinom. Pritom su obuhvaćene sva baština koja je na teritoriju grada Otočca kao jedinice lokalne samouprave, što se razlikuje npr. od Otočkog dekanata (koji je širi) ili otočke parohije (koja je također šira). Inače Bogdanić je u impresumu navedena kao urednica knjige.
Potom se pozdravnom besjedom skupu obratila Nada Avsec, ravnateljica Gackoga pučkog otvorenog učilišta, naravno pozdravljajući uglednike iz crkvenog i svjetovnog života, predstavljače knjige i cijenjenu publiku. Dala je i nešto kratkih podataka o monografiji, ističući da su obrađena 24. sakralna objekta, većina ih je upisana kao kulturno dobro, i da je u knjizi svoje mjesto našlo 370 odabranih fotografija. Potom se osvrnula na izdavaštvo kao jednu od aktivnosti Učilišta, odnosno ono izdavaštvo u nekoliko posljednjih godina, poput Otočac na stranim razglednicama – II. izdanje i Industrija i industrijska baština grada Otočca. Ravnateljica Avsec je najavila i novo izdanje povodom 25. obljetnice Smotre folklora Otočac, a tema će biti nematerijalna kulturna batina Gacke i Otočca.
Recenzent ove fotomonografije je prof. dr. Dragan Damjanović, pročelnik Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Damjanović je iskazao istinsku radost da je fotomonografija učinjena, naglašavajući da je prostor Gacke ionako sa stanovišta povijesti umjetnosti bio krajnje zapostavljen. Naglasio je da monografija ima suvremeni tip pristupa, kako vizualnoga tako i tekstualnoga, tim više što su fotografije krajnje profesionalno snimljene. Ova knjiga razlikuje se od mnogih drugih jer obuhvaća na jednom prostoru sve sakralne objekte, kako katoličke tako i pravoslavne. Iako su sakralni objekti mahom „novijeg“ datuma, nastali u vrijeme Vojne krajine, nije bilo za očekivati toliku raskoš u arhitektonskom slogu i u opremi crkava i kapela, ali da ipak ima ugodnih iznenađenja, rekao je Damjanović. Svakako da je reprezentativna građevina crkva Presvetog Trojstva u Otočcu (stožerna crkva) koja ima glavni oltar kakav imaju brojne crkve u unutrašnjosti Hrvatske. Zatim je istakao crkvu sv. Ilije u Sincu i zbog vrijednog oltara ali i oslika zidova, crkvu sv. Stjepana Prvomučenika u Kompolju koja najvjerojatnije ipak ima na vrhu tornja križ sa stare zagrebačke katedrale, crkvu Pohođenja Marijina Elizabeti u Brlogu čiji je glavni oltar djelo Hermanna Bolléa, kapelu sv. Petke u Glavacima koja je jedna od rijetkih srednjovjekovnih sačuvanih katoličkih građevina prepuštena pravoslavnima, crkvu Vakrisenja Gospodnjeg u Ponorima koja ima ikonostas izrađen u zagrebačkim radionicama, crkvu sv. Georgija u Otočcu koju je dala izgraditi Carevina polovicom 19. vijeka u historicističkom slogu bizantskog tipa, naveo je Damjanović još ponešto od spoznaja koje možda do sada nisu dotakle javnost.
Fotograf Goran Vranić potpisuje u ovoj monografiji sve fotografije. Radi se o iskusnom autoru koji se dokazao u sličnim poslovima. A duhovito je istakao kakve su sve „muke“ prošli snimajući sakralne objekte, čekajući satima da tko otključa crkve, čekajući da oblak otplovi pa da se može snimiti prava fotografija i slično. Na kraju je suautor morao ovladati i snimanje dronom pa su nastale i predivne snimke iz ptičje perspektive.
Na kraju je autorica teksta Marija Uzelac zahvalila svima koji su na bilo koji način pripomogli da se posao obavi i okonča tiskanjem fotomonografije. Potom je ukratko provela publiku povijesnom šetnjom od srednjeg vijeka, od otočke župe (koju treba shvatiti i kao teritorij, a ne doslovno kao sjedište župe u Otočcu), preko Otočke biskupije pa do suvremenosti, naglašavajući tu sraslost domaćeg žiteljstva s vjerom, s baštinom, sa sakralnom baštinom, potrebom brige za nju i očuvanju onoga što se ima i čime se raspolaže.
I odmah nakon predstavljanja u neformalnom druženju počeli su pljuštati prijedlozi i primjedbe, tipa „zašto nije još obuhvaćeno ovo“, „zašto je samo dvoje ljudi radilo na monografiji, trebalo je krug proširiti“ (puno baba – kilavo dijete), „bilo bi dobro da je više toga posvećeno arhitekturi“, „joj kakva se divna tema otvara s crkvenim zvonima“, i sve tako redom, što je dobro jer samo svjedoči da je fotomonografija pala na plodno tlo. A kako njome nije sve rečeno, niti je nakana izdavača, Gackoga pučkog otvorenog učilišta, bila da stavi točku na i, otvaraju se širom vrata svim istraživačima dobre volje, htijenja ali i znanja da daju svoj doprinos nekim budućim knjigama i monografijama koje bi se ticale otočke sakralne baštine.
M.K.