OTOČAC – Zanimljiv smo mi svijet, mislim u Hrvatskoj. Em nam je sve tuđe bolje, tuđa trava nam je zelenija, em tako (o)lako punimo medijske stupce s mišljenjima stranaca koji su se tu iz daleka svijeta kraće, srednje ili dulje vrijeme nastanili. I onda prenosimo sve što to njima u Hrvatskoj „smeta“.
A njima smeta svašta, moglo bi se reći da im smeta sve ono što je drugačije nego u njihovoj zemlji. Dakle, oni su donijeli svoje navike u novu sredinu i onda se čude kakao ta nova sredina ne igra po pravilima njihove zemlje. A kada je obratno, onda to pravilo ne vrijedi, možemo li zamisliti sada nekog Hrvata koji je otišao u neku (daleku) zemlju i prigovara ovo li ono jer to tako nije kao kod kuće? Vjerujem da ne možemo, ali smo krajnje „tolerantni“ na sve prigovore i primjedbe stranaca.
Evo npr. pijenje, ispijanje kave. To je Amerikancima nepojmljivo da se sjedi i pije kava, kod nas da. I to bi valjda trebao biti neki minus jer tamo, u Americi kava se pije „u trku“, srče u hodu. No taj im se naš običaj ubrzo svidi.
Ili, kaže opet, a tko će doli Amerikanac, kako ga to zbunjuje jer je u Hrvatskoj PDV uračunat u cijenu proizvoda, tamo kod njega to nije, već se ističe osnovna cijena na koju se onda valjda na blagajni dodaje taj PDV. U čemu je problem? Ionako sve moraš platiti.
Ili, veli jedna Amerikanka, koja se našla u Splitu i bila silno iznenađena kako u 3 sata ujutro nije mogla naručiti – pizzu. A u Americi je mogla. I gotovo pala u depresiju. Jer tamo pizzerije, dućani, restorani, tko li sve već ne, rade cijelu noć. Eto, u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj – ne rade.
Opet se Amerikanci žale kako se u našim trgovinama ne pakiraju kupljene namirnice u vrećice jer tamo kod njih obično crna rasa stoji i pakira namirnice, a to ovdje moraju sami. Koji li nam je to tek propust!
Pa opet nekima smeta, a neki su oduševljeni time, kako su Hrvati izravni, direktno pitaju, ponude ili zatraže. To smeta Englezima jer oni za istu stvar moraju izreći cijelu kraću pripovijest a da bi se došlo na isto. Nekima smeta što smo presrdačni, nisu na to navikli, treba im odmak. Drugima je to super, oduševljeni su time. Moglo bi se reći koliko ljudi – toliko ćudi.
A da stvar bude bolja, ako neki od stranaca te svoje primjedbe objave na Tik-toku, na facebooku ili drugim društvenim mrežama, odmah ih svojim suosjećanjima „pohrle“ u susret domaći, pa se solidariziraju s njima i vele da i to njima smeta, nedostaje, što li već. Zanimljivo koliko smo sami sebi – stranci.
Ima i onih koji se čude Hrvatima koliko su nezadovoljni sa svime i svačime, da toliko kukaju i tuže se pa da se to već pretvorilo u – nacionalni šport. A često nemaju razloga, dapače. Ako u Hrvatskoj ne kukaš, onda nešto s tobom nije u redu, sumnjiv si, veli jedna Francuskinja. I čudom se čudi toj našoj disciplini.
Gotovo svi stranci cijene sigurnost u Hrvatskoj, oni koji su često izloženi napadima, poput Izraelaca, cijene nadasve mir. A i mi bi ga trebali cijeniti, nije tako davno bio rat, krvavi rat. Mnogi cijene i tempo života, boravljenje na otvorenim prostorima, čak nas uvjeravaju da nam ni birokracija nije tako strašna kakva zna biti u njihovim zemljama, da su neke stvari u Hrvatskoj puno brže riješili negoli bi to u svojoj zemlji. Molimo?!? A mi mislimo da naša najgora u svijetu.
I tako redom, bit će da nam je još uvijek ostao kompleks iz tog nekog socijalizma, da se osjećamo neravnopravno, da smo „drugi svijet“, da smo bili ipak iza neke te „željezne zavjese“ koliko se god trudili popravljati prošlost i dokazivati da to nije baš bilo tako strašno kao u jednoj Rusiji. Zato nam je sve tuđe vjerojatno bolje, ostao je negdje u podsvijesti Ponterosso, Trst, traperice, talijanski kič, šverc, duboko zakopan i zapretan.
Treba pod hitno naći ovovjekog Mojsiju da Hrvate povede četrdeset godina pustinjom kako bi zaboravili „egipatske lonce“ i - osvijestili sebe.
M.K.