OTOČAC – Sve se prominilo, samo rić Božja ni – mrvi naša baba Janjica i smiće se po kuinji, bogu izać na ganak, konda će je ča uist. – O, baba, pojdi zeru na zrak, prudiće ti! Ma kakov, natakla natikačice na noge i najdalje ča pojde je od šparketa do stola i nazad. I sidi na škrinjici od drv, od nje ne moreš ni drvo staknut u peć. A š njon se na toj škrinjici vajk gura i paraboči macan Jura, tako ga zovemo, el, zač – niki to ne zna. – Videre ga – gura njega baba rukon iz škrinjice – samo da mu je ist i spat, a miši kuću rastočišu. Miše vatat! Za vraga ljutoga snaja Zorica reče da ča una macanu Juri prigovara kad je i sama takova. Ajme zla! Ajme pravde! A istinu snaja reče, borami da.
I tako, ima baba Janjica pravo, sve se prominilo, borami je. Evo veljača već iscurila, kaj dan i gotovo. Je da je taj ženski misec vajk na vraga bil nalik (baba viče da je to siću toga jerbo samo veljača nosi žensko ime), a još ve godine ima i dan više, prestupna godina. – Biće zla, prestupna je godina – divani baba sebi u njadra. Pa tako i mačke, projde veljača, nit se te mačke krividu, nit oko kuće ajočedu, niš.... – A da vi niste Juru dali uštojit, a? – podižuje baba Juri rep i zavira. – Ma nismo, baba, još i za to plaćat. – E pa ča mu je? Kakov je to macan kaj za veljaču ne mari? Jerbo od starine se vikalo: Veljačica velji, maca ... belji. A naš Jura niš. – Eto niš. – Znan ja zač je to tako, znan – veli baba. - E zač? – Zato ča ste ga utofali, vidi kakov je, kaj kušunel debel, vragu taj mrnjavkal i po veljači šećal. Njemu je predobro, zato un ne će van. – Kaj neki – dometnu snaja, a baba otisnu u nju drvo. Jopet pravda, jopet zlo, a siću česa? Siću toga ča se mečke u veljači slabo kucadu.
I.B.