OTOČAC – Odnesal vratar našu babu Mandu u kazališće. – E kudajš ti, baba, bog s tobon? – Kako kudaj, gren i ja u kazališće, mogu umrit, a u tomu kazališću nisan bila, pa ča ako me sveti Petar priupita koliko san puti bila u kazališću, a ja nisan bila, ma bi od špota umrla pred njin. – Dobro, baba, ne moraš pretirevat, el, nako i nako si mrtva. – Ma kako mrtva, ča ti brndaš? – Mislin, kad već dojdeš svetom u Petru, el ... – A!, to, dobro veliš. ... Esan se dobro opravila, a? I novi san rubac provezala, lej, novi zaslon pripasala, mogu kudaj oću. Ča veliš? – Moreš, dobro si rekla, moreš kudaj oš. Za teatar spremna.
I šla baba u teater, tote u grad, da kudaj bi. Neki joj nabil u uvo da će bit Milica i Vedra iz Komov, oće una njih vidit uživo il glava doli. Ajd, vratar po tebi, odi.
Došla baba nazad, namrkila se, muči. Smulila nov rubac, otpasala novi zaslon, oblači na se staru robu. Sela na škrinju od drv, skupila usta i samo odmanjuje glavon, konda muve tira. Red nan je pitat: - O, baba, i kako je bilo, kako je prestava prošla, a? Baci una pogljed, da je kamen bi i zid prordal. – Znaš ča, znaš ča – điknu se iz ne škrinje od drv - da san znala ča sadaj znan, moja noga tome kazalištu praga prestupila ne bi! – Ajme kako? Milica i Vedra nisu bile dobre, ma ča je? – Bile su une dobre, bolje neg na televizoru, takova san i ja bila dok san mladica bila, utegnuta, bilo me svudaj kadi me trebalo bit, i naprvo i ozad, al ja san umrla od špota i sramote. – A! – Ja to vami ne mogu ni reć kako je to bilo, glumidu une, el Vedra i Milica, i lipo to une, ma konda iz knjige čitadu, al kad spomenedu nu mušku il nu žensku stvar, naj narod se uvati smijat i cerekat kaj nezdrav. Znaš da une morale prekinut prestavu dok se babe ismijedu tin muškin i ženskin stvarima. Došlo je dotljen da kad bi une, el Vedra i Milica spomenule besedu ka počinje s k il s p, a ne dela se o nin stvarima, da se počmedu cerekat. Ja, ja bi ji bila tukla, koliko su me napele te babetine. ... Ajme pelde, ajme špota, ispašće da mi nismo nigda čuli ni vidili nu mušku i nu žensku stvar. Čajdu o nami mislit Milica i Vedra? Ja ... ja san u zemlju propadala od sramote. I nigda više ja ne ću ić u to njevo kazališće. Ako ča bude u Zagrebu, popeljat ćeš me tamo da se ja uverin kako fini ljudi stuidu s tin muškin i tin ženskih stvarima tamo. A ne ovo!
I ča ako baba Manda napane da je treba otpeljat u kazališće u Zagreb? Pa tamo vidi sramote kakove u žitku ni vidila. Ča unda, majke ti Janje?
I.B.