OTOČAC – Cvitnica kaj Cvitnica, neki veli i Cvetnica, rekal bi narod. Ča se tote ima prominit? Tako je pok je svita i vika. I nema se tote ča prigovorit i poreć. Ali, eli vajk Cvitnica bila vakova kaj danaske? Tote ne mislimo na popa i mašu u crikvi, mislimo na pučke običaje ki su bili na taj blagdan. Eto.
Danaske se na placi zede maslinova grančica i za Cvetnicu spremni. Neki kupi više gran, neki edva ednu da je ne moreš vidit kolicna je i to ti je to. Ako krst donese kakovu drugu granu, nu od drenjule, gljedau u njega kaj u čudo i očima prevraćedu. To danaske postalo kaj sramota, Bože nan prosti i ne zamiri. A negda? A negda je to bilo malko drugovačije, ni narod bil obisan u novcima, nisu se kupovale maslinove grane samo tako, kaj danaske, a jok! Narod se snalazil nin ča je imal i kako je mogal. Pa da se ne obapremo u naše sićanje, uno zna prevarit, zato ćemo se obaprit na uno ča su negda zapisali, crno na belo, molićemo lipo. A to je bilo vako.
Za blagoslov u crikvi bi se gradil puket od ocvetali gran, ta samo ime divani da je Cvitnica. Najčešće bi to bile grančice od drenjule, a drenjula prva cveta, ča procvetalo ča ne. I drenjula je pojam zdravlja, ta ne veli se badave za nekoga da je zdrav kaj dren, eli. Mogla se vidit i ka maslinova grana, nju se prije Cvitnice po selu nosili Primorci na mararciman i minjali je za fažol, ja tebi maslinovu granu, a ti meni šalicu fažola. Tako se to kupovalo, e. A te grančice, kakove već bile, svežedu se u kitu kakovon preicon i to ti je to.
Al jopet, svagdi ni bilo ednako. Evo kako je to zabiliženo 1953. godine u Otošcu: Na Cvetnicu svaki momak nosi velike kite, drenove grane, rascvale, obavijeno s bršljanom, a između toga nakićeno ljubicama, negdje imelom i pavenkom, ženske manje. To bi nosili u crkvu. Tamo se blagoslovilo, nosili bi kući. Grančice boli po polju, da bude bolji rod. Jednu grančicu bi zaboli za rožnik, za kozal i kada bi došla oluja, to bi palili i bacali na dvor, da rastjera ljude koji po zraku lete, vrimenjake. Svako selo ima svoga, oni su za dobro. Svaki brani svoje selo. Rodi se u košuljici. To sakriju. Zli ljudi se povukodlače.
Al ni u svakomu selu bilo ednako, kako kadi. U kitu grančic bi se vrglo ča se imalo, a najviše je to završavalo na grančicama od drenjul, borami je. Evo još edna zabiliška iz Konpolja iz 1951.: Cvitna nedilja je nedilja pred Uskrs. Na cvjetnu nedjelju nose u crkvu na blagoslov maslinu iz Primorja i drenov cvijet. Blagoslovljenu maslinu i denov cvijet po dolasku iz crkve stavljaju za rožnik na podu i pri velikom nevremenu krše i bacaju pred vrata.
Eto, već iz voga ča smo spomenuli more se nazrit čemu služidu te blagoslovljene grančice. U Otošcu su i zabadali po njivami za bolji rod, u drugima selima nisu, čekali su Telovu i unda su zabadali grane po polju. Obavezno se blagoslovljena grančica mećela med čele da i čuva. Al najviš su se rabile proti vrimena (za mlaje: nevremena). Kad bi se vidilo da se vrime sprema, unda je planinka trk otkinula ku grančicu i bacala je pred vrata. Neka bi je i zapalila. Držalo se da će to otirat vrime kudaj dalje, da ne će bit krupe, da ne će grum opalit i tako to. Kad se malo bolje zede, unda se vidi da je to pučki običaj, nevernički, jerbo su babe blagoslovljenin grančicama tirale vrimenjake. A vrimenjaci su bili ljudi ki su mogli uporavljat vrimenon. Držalo se da i ima svako selo i da uni vrime oćedu turnut u tuje selo, da se tamo ispada i izgrmi, a ne kod nji. Babe su znale divanit da se ti vrimenjaci tučedu gori u oblacima pa ki nadjača. A kad bi sašli doli bili bi modri od bubcov ke bi dobili od noga drugoga vrimenjaka. Nisu uni jadni znali za ciklonu i anticiklonu, polja depresije, tenperaturne inverzije kaj danaske. Ma kakov. A ako grančica ne bi bila dost, unda su planinke na dvorišće bacale tronošce i znale bi zapalit sviću ka je blagoslovljena na Cvitnicu. Ako ni to ne pomože, unda je Bog od nji digal ruke.
Eto, tako negda bilo, sase spominjalo.
M.K.