OTOČAC – Lijepo je vidjeti posve popunjenu veliku ili kino dvoranu Gackoga pučkog otvorenog učilišta. Osobito onda kada je u pitanju neki kulturni ili kulturološki događaj, odnosno kada građani dođu svoje (dobre) volje na takvo događanje, a ne po naredbi ili po „službenoj dužnosti“. A to je bila slika koja se mogla vidjeti sinoć, u subotu uvečer, na predstavi „Sve o muškarcima“, koju je priredilo i svojim građanima podarilo Amatersko kazalište Arupium pod redateljskom palicom prof. Snježane Orešković.
Iako ova predstava nije bila premijerna, premijera je bila pred više godinica, u određenom dijelu možda i jest. Od prethodne kazališne grupe zadržala se polovica glumaca, dok onu drugu polovicu čine novi, a to je kod gledateljstva itekako pobuđivalo interes uvjeriti se kako su se nove snage snašle u ovome nimalo laganom komadu. Jer „Sve o muškarcima“ je takav tip predstave koji bi bio zahtjevan i mnogo etabliranijim skupinama, bolje reći – profesionalnijima, nego je to jedno amatersko kazalište, svjesno svojih mogućnosti i dometa. Naravno da je to redateljici Orešković bilo nadasve izazovno, ona grize na velike stvari i provjerava koliko se u amaterizmu može visoko doseći. Veoma hrabar potez, jer takvim pristupom si „sa štitom ili na štitu“.
Svakako treba pohvaliti scenografiju, bila je posve primjerena predstavi koja se davala. Osobito ako se uzme u obzir da se pojedine scene jako brzo mijenjaju i da je potrebno izvršiti trenutne sitne dorade i promjene. Izmjena scena dala je silnu dinamičnost predstavi, a time su se mogli i lakše mijenjati ili uklapati pojedini dijelovi sasvim drugačijega dramskog karaktera. Uglavnom predstava ima tri svoja segmenta, u jednoj sceni su tri prijatelja koje veže (i razdvaja) dugogodišnje prijateljstvo, zatim dva „poslovna čovjeka“ i tri muškarca iz redova seksualnih manjina. U sva tri nabrojana segmenta vodi se grčevita psihološka drama suvremena čovjeka, svaka na svoj način, koja govori o sumnjivima životnim uspjesima i ljudskima neuspjesima svakoga od njih. Pritom se mora reći da su neke scene iz tih segmenata posve uspjele, neke malo manje, ali u cjelini predstava je dobro funkcionirala.
Možda najtanji dio predstave je bio onaj kada su u pitanju muškarci iz redova seksualnih manjina. Iako je to publici bilo jako simpatično, i izazivalo najviše osmijeha na licu, tu je bilo previše „ženskoga“ na uštrb „muškoga“ principa. Moglo bi se reći da su te scene lagano (nepotrebno) kliznule u parodiju, da su „preigrane“. Ali, ako se uzme u obzir da sve muške likove u ovoj predstavi glume isključivo žene, i za ovo se može naći opravdanje – žensk(ast)a narav potpuno je (stereotipno) poklopila u onu mušku. Svakako ne bi škodilo da se ovaj dio malo smiri jer do izražaja nije mogla doći istinska preživljena i doživljena psihološka drama tih likova, ipak muškaraca.
Je li to slučajnost ili nešto drugo, publika na ovoj predstavi je bila uglavnom dominantno ženska. Muškaraca je bilo tek „u tragovima“. Je li to manjak interesa za sebe same, je li to bila bojazan identifikacije s kojim likom, tko bi to znao. A po reakciji publike moglo se lijepo pratiti kako žene reagiraju na „svoje muškarce“.
Ovaj člančić nema nikakvu namjeru biti kritika prikazanoj predstavi, ponajmanje ga treba shvatiti da se njime žele dijeliti packe izvođačicama i redateljici, već ima čistu namjeru da se određene stvari dorade kako bi predstava bila zaokruženija i cjelovitija. Redateljici Orešković su posve jasne jake i slabije strane ove predstave, a ukupni dojam je da je kraj dočekala „sa štitom“. Čestitamo na silnom trudu, dobroj volji i hrabrosti. Jer predstava nekoga amaterskog kazališta, ma kakva ona bila, treba imati veći značaj od one najbolje koju daje neko profesionalno kazalište, ili profesionalna skupina. Profesionalizam je posao, a amaterizam čista ljubav i sebedarje. Zato valja cijeniti baš svaki amaterski trud jer on govori (posredno) o jednoj sredini više nego što ta sredina može biti toga svjesna.
M. Kranjčević