U turbulentnoj i zastrašujuće ubrzanoj današnjici opstaju (dakako, ipak kratko) samo dovoljno brzi i površni sadržaji, i svi segmenti života nastoje se podvrgnuti toj novoj logici opstanka. U stalnoj utrci s vremenom, tko još može i – čitati?! Pogotovo nekakav povijesni roman!
Kako kaže junakinja romana Skriveno, mediji su stvorili ovisnost o trenutku. Prošlost, to je puno trenutaka predaleko.
A upravo takav suvremeni povijesni roman (točnije, povijesno-kriminalistički) odlučili su otočkim ljubiteljima dobre knjige u povodu Mjeseca hrvatske knjige ponuditi Gacko pučko otvoreno učilište i Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke na zajednički organiziranom sinoćnjem književnom susretu s hrvatskim književnikom Dinom Milinovićem.
Dino Milinović je, prema prosudbama književnih kritičara, jedan od visoko rangiranih hrvatskih književnika, čak do statusa književne zvijezde, a čitateljska ga publika voli zbog zanimljivih zapleta i izvrsnoga poznavanja društvenih (domaćih i svjetskih) prilika. Kako su zanimljivi romani, tako je podjednako zanimljiva i piščeva neuobičajena biografija.
Rođen je 1959. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju. Poslijediplomski studij završio je na Sorboni u Parizu te je živio u Parizu i New Yorku. Prije no što je uplovio u diplomatske vode (tajnik Hrvatske komisije za UNESCO, savjetnik za kulturu pri Veleposlanstvu RH u Parizu), radio je i kao konobar u New Yorku i vodič turističkih grupa, a od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Piše pjesme, drame i romane: Kradljivac uspomena; 2002., Tamo gdje prestaje cesta; 2007., Skriveno; 2013.
Njegov zadnji roman Skriveno sjajno prikazuje sudbine junaka, uhvaćenih u mrežu intriga, slučajnosti (?), (ne)vjerovanja u spas društva. Tajni rituali i mehanizmi moći, potraga za izgubljenim rukopisom (koji iskrsava u važnim povijesnim trenutcima i opet nestaje), ni manje ni više nego Pilatovim aktima (zapisima sa suđenja Isusu Nazarećaninu), krađa knjiga iz Nacionalne knjižnice, nisu samo dijelovi stvarne i fiktivne prošlosti, nego i uzbudljivi vodiči u čitateljevu neposrednu stvarnost i neizvjesnu budućnost.
Predstavljajući književnika i njegov roman, Manja Kostelac-Gomerčić je naglasila slojevitost teksta i bogatstvo tekstualnog tkiva (povijest, povijest umjetnosti, književnost, glazba, slikarstvo…), dok je birane dijelove iz romana čitao Dario Eror. Naša aktualna stvarnost, bliska prošlost i ona puno dalja, stvarne činjenice i događaji isprepleću se s fikcijom na tipično postmoderan način. I to je obilježje, osim same uzbudljive i napete fabule, koje privlači današnjega čitatelja.
Sam autor govorio je o motivaciji za pisanje i razlozima odabira pojedine tematike. Kazao je i da se ipak pribojavao slojevitosti romana, ali se bojazan pokazala neopravdanom jer je roman pronašao svoju publiku. Iako je primarno želio napisati roman s fabulom koja se vrti oko tajanstvenoga rukopisa, nije mogao ostati ravnodušan na izazovna suvremena događanja oko nas. Rafiniran stil i elokvencija književnoga gosta nikoga nisu ostavili ravnodušnim, pa su neki prišapnuli organizatorima samo neka i dalje upriličuju susrete s takvim gostima.
Okvir cijelomu događaju dao je Milan Kranjčević, koji je govorio o Mjesecu hrvatske knjige, ali na simpatičan način i o gostujućem književniku kao o Dinu Milinoviću - Imoćanskom. Osvrnuo se i na neka (ne)davna vremena kada je u Otočcu bio održan simpozij hrvatskih pjesnika, na kojem je bilo više pjesnika nego publike. Srećom, ta su vremena prošla i gostovanje Dine Milinovića sa zanimanjem je pratio zavidan broj ljubitelja i poznavatelja književnosti.
I.B.